Na današnji dan rodio se najveći kapetan Hajduka svih vremena: bio je oličenje velikog vođe, rasni strijelac i bombarder

Na Svetu Katu, 25. studenoga 1918. godine, rodio se Frane Matošić, danas bi imao 107, najveći kapetan Hajduka svih vremena, kako svjedoči i obimna knjiga, monografija o Frani koju je napisao Boris Vrdoljak Mandeta.

Tko nema tu knjigu, a voli Hajduk, može zažaliti, jer to je na svoj način prava enciklopedija bogate karijere i života Frane Matošića...

Vaš šofer vremeplova, kako sam sebe titulira, kao gimnazijalac tamo sedamdesetih obožavao je Ivicu Šurjaka i Branu Oblaku. Otac moj odmahnuo bi na to rukom:

– Dobri su oni, ali jedan je – Frane!

Niti Vukas, Bajdo koji je bio čarobnjak baluna, dribler i svjetska klasa, nego Frane, za moga je tatu bio – Bog. Frane kao oličenje vođe, baš kapetana u punom smislu te riječi. Kad te on mrko pogleda, znao si da si nešto grdno pogriješio. K tome, bio je rasni strijelac, bombarder desnom i lijevom nogom, pa su kod postavljanja spomenika Matošiću blizu ulaza u prostorije poljudskog stadiona, preko puta Vukasu, dugo razmišljali u kojoj pozi da ga "izliju", puca li desnon oli livon!? O tome se i danas spore stručnjaci i svjedoci vremena, koja mu je kopačka bila ubojitija.

Nećemo ovom prilikom daviti o nekim podacima, ali jedan detalj ćemo rado izvaditi iz naftalina.

Kad je ušao u sukob s desnim bekom Crvene zvezde Brankom Stankovićem, po nadimku Ambasadorom, nije nastupio nimalo diplomatski. Potukli su se... Udario ga je Frane u susretu Hajduk – Crvena zvezda (2:1) toga 29. listopada 1950. godine, prije nego što će Božo Broketa postići gol za 2:1, čime je utro put da Hajduk postane prvak bez poraza.

Prije toga Stari plac svjedočio je incidentu, potukli se Frane i Ambasador. Obojica su zbog toga bila – isključena iz Partije! A to je tek bila posebno teška kazna, tek pet godina nakon oslobođenja i uspostave novog društvenog uređenja.

Ukazom druga Tita obojici je ubrzo vraćena partijska knjižica, ali na saslušanju, što se to dogodilo, Frane je samo kazao:

– Žao mi je što ga nisam udario jače!

Međutim, kasnije su se izmirili, nije bilo druge, ali incident je ostao zapamćen baš kao i trijumf Hajduka protiv Zvezde i osvojena titula prvaka 1950. godine.