Tog 11. kolovoza 2014. preminuo je u Splitu Vladimir Beara, The Great Vlad, Veliki Vladimir, „balerina čelične šake”. Najbolji vratar nogometaša Hajduka svih vremena. Spominjemo ga se, kao što uvijek pamtimo Hajduka pedesetih i glavni trolist slavne generacije, vedete Bearu, Franu Matošića i Bernarda Bajdu Vukasa. Najveći golman, najveći kapetan i najveći nogometaš. Da danas sastavljamo najboljih 11 hajduka svih vremena, za svu trojicu moralo bi biti mjesta.
Preminuo je prije 12 godina, uoči 86. rođendana, rođen je 26. kolovoza u Zelovu 1928., nadomak Splita... Imao je nadimak Ero jer je volio i balet kao momak, statirao je u Teatru, plesao u Eru s onoga svijeta, operi Jakova Gotovca.
Kakav je vratar Beara bio najbolje je oslikao Rus Lav Jašin kad je primao nagradu na najboljeg:
- Hvala, ali uvijek smatram da je najbolji golman Vladimir Beara!
Umro je prije 12 godina, ali sjećanja su svježa. Ugasio se tiho, nakon što je živio povučeno svoje umirovljeničke dane uz golemu pažnju svoje supruge Jadranke, prilično shrvan bolešću u zadnje vrijeme, uz kobne posljedice moždanog udara... Otišao nam je - The Great Vlad, pisali smo. Tako ga prozvaše očarani Englezi u kolijevci nogometa. Ono kad je Gordom Albionu zaključao vrata na londonskom Highburyju. Veliki Vladimir... Branio je kao da lebdi u zraku. Bilo je 2:2, ali ostalo je zauvijek to - Veliki Vladimir, kao sinonim za sve one nadimke što ga krasiše tijekom znamenite karijere, pa i poslije. Najprije – Ero, pa Leteći plesač, Crna pantera, Golman čelične šake, Čovjek od gume; reporteri su se natjecali kako vjerno oslikati tu figuru između vratnica što je protivničke napadače dovodila u očaj. Bio je poznat kao izuzetno vitalan, mladolik, prirodni atleta, opirao se i bolesti što ga je zgromila. Možda da pogledate tu sliku s Highburyja, bez foto-shopa, Beara od laštika, kontra gravitacije, uspravan uz vratnicu, vladar svoga prostora, 22. studenoga 1950.
- You are the great Vlad! – rekoše mu Englezi. - Okej, kume! – tako je najviše volio komunicirati.
Gipkost je dobio, pričao je, čuvajući – koze. Skakao je s kozama po vrletima sinjskog kamenjara. Figuru akrobata po dolasku u Split, gdje je došao učiti električarski zanat, ali je znao i bacit’ na picigin na Bačvicama, uočili su i ljudi iz Teatra. Doveli mladića da proba kao – baletan. Nastupio je u nekoliko baletnih predstava i dobio nadimak – Ero, po znamenitoj operi Pere Gotovca “Ero s onoga svijeta”. Baš je bio Ero, vratar s onoga svijeta. Besmrtan. Legenda kaže da su ga dovukli na Hajdukovu branku iz skupine dječaka kad je bio pucački trening na Starom placu, a nije bilo golmana Petra Brkljače i Bartula Čulića. - Ajde, mali, probaj ti – rekao mu je Jozo Matošić. Branio je odmah kao veliki, a onda se Luka Kaliterna, vratar i trener, dohvatio brusiti nesvakidašnji talent osamnaestogodišnjaka. Nije bilo druge, Beara se oprostio od Teatra, Hajduk i balun postali su njegov život. Titula Hajduka 1950. bez poraza, a onda ubrzo eto i nastupa protiv Engleza za reprezentaciju kad je Leo Lemešić uvjerio Aleksandra Tirnanića i Milorada Arsenijevića, kolege u selektorskom trojcu da stave na branku “plavih” mladog Splićanina. Od toga je dana postao Veliki Vladimir.
Prkosan, nije mu se svidjelo što se 1955. na treću Hajdukovu titulu iz toga razdoblja hvale svi, a najmanje on. Predsjednik Hajduka Marko Markovina, zaobišao ga je u hvalospjevima. Tada se, na banketu u hotelu Park, zarekao za dišpet: “Odlazim! Pa vi pravite viceve na račun nekog drugog Vlaja...” Split zna biti okrutna sredina. I otišao je u - Crvenu zvezdu! Afera koja je potresla Jugoslaviju. Ali, nikad nije htio braniti za Zvezdu u Splitu, kod Plinare. Nikad. I vratio se petnaest godina kasnije, oprošteno mu je. Bio je pomoćni trener Slavka Luštice u Hajdukovoj šampionskoj 1971. godine. Hajduk ga je opet ujeo za srce, očekivao je da će baš on naslijediti Lušticu za kormilom, a oni, Tito Kirigin, doveli – Branka Zebeca. I naš Ero opet u ode Zvezdu, da tamo uči vratare, Aleksandra Diku Stojanovića. Za dišpet, drugi put. Nitko nije prorok u svome selu, ali krv nije voda. Vratio se Beara svojim korijenima, opet i iznova. Bilo je suza radosnica kad su mu postavili sliku s autogramom u hodnicima Poljuda, kad je dolazio da baš on bude na otvaranju spomenika Bajdi Vukasu.
Ostaje priča i kako je vježbao s teniskim lopticama, da bi lakše hvatao one velike, nogometne “mantel-buvele”. I storija o trenerovanju u Kamerunu, kad je govorio “u Africi je budućnost baluna”. Gledali su ga i slušali u čudu te 1975., a vidi danas Afrikanaca. Beara je bio prorok... Prolazio je težak život, prebrodio smrti u najbližoj familiji, ali nikad nije klonuo duhom. Izlazio je uvijek iz labirinta životnog šesnaesterca kao pobjednik. Skok od gume, šaka od čelika. Imao je svoju Jadranku, sretne umirovljeničke dane, okupan brigom i napokon zasluženom pažnjom svoga Hajduka, kakva mu je izmicala tamo davnih 1955. i 1972. godine... Vratarski talent, briljantno građen i isklesan, brzog refleksa, elastičan i visokog odraza. Golman kakvih više nema. Istina, svako vrijeme nosi svoje, ali Vladimir Beara je jedan i jedini. Ne zaboravljamo... Pa neka je dugih 12 godina da je preminuo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....