Spuštena je "koltrina" na još jedno izdanje SuperSport HNL-a, a time i Hajdukovu sezonu. Još jedno "iživljavanje" na budućem drugoligašu, ovaj put na Poljudu, nova šestica u mreži Vukovara 1991, nije nikakav melem na rane navijača Bijelih (završilo je 6:3, nakon onih 6:0 u gostima u Osijeku). U derbijima s Dinamom i Rijekom Hajduka gotovo da cijele sezone nije bilo praktično nigdje (samo jedna pobjeda protiv Rijeke u osam susreta, s igračem više). Zato Vukovar jedino protiv Hajduka ove sezone od svih momčadi SuperSport HNL-a nije osvojio niti bod. Tu je Hajduk pokazao mišiće, na – "sirotinji".
Ovom prigodom držat ćemo se u analizi samo rezultatskog učinka seniorske momčadi. O financijskoj situaciji, mlađim kategorijama, djevojkama koje su osvojile povijesni prvi naslov prvaka, (ne)napravljenom po pitanju infrastrukture, pa čak i lansiranju mladih kroz prvu momčad, više nekom drugom prigodom. U "normalnom" svijetu to su zadaci Uprave, stručnog vodstva kluba, neke stvari su program plus, ali svakako nisu alibiji niti ambalaža za bolje upakiravanje lošeg rada na mnogim razinama.
Rezultati su po frontovima mizerni. Europska eliminacija od Dinamo Cityja već u 3. pretkolu konferencijske lige je bio pravi debakl. Ispadanje iz Kupa u četvrtfinalu od Rijeke je neuspjeh, makar je tu zaista bilo i pegule. Do totalnog "black outa" u završnici sudačke nadoknade bio je to konačno ove sezone jedan solidno odigran derbi, bolji nego u prvenstvenoj pobjedi nad istim protivnikom na Poljudu. Uz još i drugo mjesto izboreno u prvenstvu, uz učinak od 68 bodova, ali i ogroman bodovni zaostatak za prvakom Dinamom. To je rezultat koji je onako, korektan i to je to. Čak se može reći i realan. Makar bi s momčadi u kojoj su Marko Livaja, Ante Rebić, Rokas Pukštas... to sve skupa trebalo biti još bolje, morao bi Hajduk biti puno bliže najvećem konkurentu.
Trener Hajduka Gonzalo Garcia nakon reakcija javnosti posuo se dijelom pepelom i ublažio raniju retoriku o uspješnosti sezone. Ogroman zaostatak za Dinamom, slab dojam posljednjih tjedana, stalne trzavice na relaciji s glavnim igračem i kapetanom Markom Livajom... Sve je to imalo dosta utjecaja, pa tako i na konačan rezultat.
Momčad samo dio problema
Hajduk je osvojio pet bodova više nego lani pod Gennarom Gattusom, a za jedno je mjesto u prvenstvu bolje plasiran. Ne treba zaboraviti kako je ovo tek treći put u zadnjih 14 sezona da je Hajduk drugi, uz sezone 2021./22. i 2022./23. u eri bivšeg predsjednika Lukše Jakobušića, kada je osvajan i kup. U ligi u kojoj uglavnom postoje tri ozbiljna kandidata za vrh, ajde uz onih par sezona kada je i Osijek tu bio, Hajduk je uglavnom treći! To valjda sve govori.
No taj objektivan ligaški rezultat slaba je utjeha uz spoznaju kako je prvenstvena utrka bila riješena još domaćim porazom od Dinama 1:3 prije čak dva i pol mjeseca. A realno Dinamo je pobjegao već početkom nastavka prvenstva kada je Hajduk praktično sve dobro napravljeno u prvom dijelu prvenstva prosuo s dva neočekivana poraza od Istre 1961 u Splitu (1:2) i Gorice u Turopolju (0:1).
Teško je navijačkom puku priznati kako je nakon lanjske uzbudljive šampionske utrke do samog kraja, Dinamo opet pobjegao dvije klase ispred. Vjerojatno je takav dojam zato što to jest tako. U gotovo svim poljima, ne samo po pitanju kvalitete igračkog kadra. Nije pobjegao, nego je jednostavno takva razlika.
Garcia je u nekim stvarima u zabludi, ali bez obzira što je postao čak i dosadan ponavljanjem, mora mu se priznati da je u pravu kada govori o profilima igrača koji Hajduku kronično nedostaju (eksplozivni, brzi, tehnički jaki...), pa i manjku pravog momčadskog duha. Drugim riječima koje Urugvajac baš i neće koristiti, riječ je o već neko vrijeme loše profiliranom kadru, a već smo pisali o tome, i o objektivno pretplaćenom za ono što pruža na terenu.
Graf obećavajuće počeo
Hajduku treba reset, kakvog je Dinamo napravio lani i potpuno promijenio i pomladio momčad. Ne treba Hajduku takav opseg rekonstrukcije momčadi, ali niti za to nema sredstava.
Dinamo je prije i tijekom ove sezone oko 17 milijuna eura potrošio na dovođenja novih igrača. Hajduk ni s ono malo sredstava što je imao nije osvježio kritična mjesta u momčadi, nego je, primjerice, stigao reprezentativac Ivica Ivušić, a u kadru je već bio talentirani Toni Silić, vratar U21 reprezentacije i ispostavilo se gotovo pa putnik na seniorsko SP. A klasične "šestice", "desetke", konkretnijih krila... Štošta Hajduku nedostaje. Ne samo na terenu.
Čak i da je lani Hajduk prošao prvi cilj ili ove sezone, uzeo naslov prvaka, vjerojatno se dugoročno gledano ne bi ništa drastičnije promijenilo. Teško je očekivati da bi ušao u Ligu prvaka, eventualan ulazak u npr. prvenstvenu fazu Konferencijske lige iscrpio bi za borbu na dva fronta tanak aktualan igrački kadar za koji bi teško bilo sredstava za ozbiljnija pojačanja. U prvenstvu bi se "rasuo" kao što je to napravila Rijeka. A bez Europe koja ti može dati financijski impuls je teško. Hajduk u nju ne uspijeva ući 15 godina.
Čak i da je osvojena titula, klub nije adekvatno posložen na svim razinama. Da jest, ne bi Robert Graf bio peti sportski direktor u dvogodišnjem mandatu predsjednika Uprave Ivana Bilića. Da jest ne bi Rijeka s osjetno manjim budžetom u zadnjim sezonama u tih 14 godina osvojila dva naslova prvaka, pet kupova, izborila pet grupnih faza europskih kupova i jedan plasman u nokaut-fazu.
Teško da bi Hajduku dugoročno pomoglo čak i ulijevanje sponzorskih milijuna, bilo ukrajinskih da govorimo o milijarderu Volodimiru Nosovu ili o bilo kome drugome. Nastranu gospodin Graf koji je još novi tu, ali ako se ništa drastično ne promijeni vjerojatno bi se kao i posljednjih sezona novac "ulupao" u pojačanja koja to nisu, dovodila i neka imena koja na terenu ne rade razliku, ne veliki generacijski talenti, još manje igrači profila koje moderni nogomet zahtijeva, za kakvima Garcia "plače". Grafov produžetak ugovora sa zahvalnim igračem poput Darija Melnjaka uz 70 posto manji ugovor od dosadašnjeg je svakako obećavajući početak.
Livaja, Perišić, Rakitić..., a nula titula
U pet Livajinih godina mnogo je kvalitetnih i zvučnih igrača privučeno, dovedeno, a realno napravilo se rezultatski malo i ništa. Nije se znalo to posložiti, ukomponirati, oplemeniti. Marko Livaja, Lovre Kalinić, Filip Krovinović, Nikola Kalinić, Dario Melnjak, Josip Elez, Nikola Katić (posudba), Filip Uremović, Ivan Perišić, Josip Brekalo (posudba), Ivan Rakitić, Michele Šego, Ante Rebić, Ivica Ivušić... Samo su neki igrači dovedeni na Poljud, koje se prije dolaska Livaje moglo samo sanjati. A u pet godina jednom je Hajduk samo bio do kraja u borbi za naslov prvaka. Onome tko želi vidjeti to je dovoljno.
Hajduk ne funkcionira na razini boljoj od rezultata koje ostvaruje. Nije bilo racionalnosti, milijuni su potrošeni, a ispostavilo se gotovo pa uzalud. Teško je s istim ili sličnim načinom rada, upravljanja, razmišljanja, s istim ili sličnim ljudima, mnogim uhljebljenima, uljuljanima u pomno plasiranu priču kako klub napreduje, uz nedostatak jedinstva unutar kluba, funkcionalne klupske piramide, očekivati bilo kakav drukčiji scenarij. Pogotovo bez samostalnog vodstva kluba i struke s vizijom, sposobnošću. Pa čak i u slučaju da se čudesno netko "podoban" i sposoban pojavi sa sponzorskim milijunima.
Hajduku treba reset, ne samo na terenu već i narodnog modela. Treba novu ozbiljniju rekonstrukciju istog, ne samo kozmetičke promjene. Vrijeme spašavanja kluba odavno je prošlo, sad treba početi funkcionirati kao top klub na svim levelima. Sve ostalo je zavaravanje i gubljenje vremena koje je već poprilično izgubljeno.
Narodni klub svakako da, ali ne ovakav, s ovakvim načinom biranja Uprave jer, nažalost, već je dugoročno dokazano da ne privlači sposobne ljude. Nebitni su potpuno Pirić i Nosov, stvar je toga da bi u suprotnom ova 21 godina čekanja na titulu prvaka mogla biti tek početak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....