Ne, njega ne možemo preskočiti i ne želimo to uraditi, dapače. Nema puno faca koje su bile – sve u Hajduku, odličan nogometaš, trener juniora, šef omladinske škole i trener prve momčadi. Jedan je od takvih i Goran Vučević, s time da je Vučević k tome bio i opet je i - sportski direktor.
Danas je dan da spomenemo kako je mnoge funkcije u Hajduku spojio - Ivica Matković.
Danas mu je, 12. listopada 72. rođendan, zlatna generacija „bijelih” debelo korača osmim desetljećem života.
Nema tome davno da smo se podsjetili kakve su to bile ljetne pripreme Hajduka iz pravog horrora te vruće 1974., kad je Ivan Buljan na treningu slomio nogu Matkoviću i time mu znatno „utišao” karijeru koja nikad nije dosegla vrhunce kakvi su se očekivali prije loma noge.
Zlosretna ozljeda stoput je spomenuta, a u času Matkova rođendana nećemo mu kvarit feštu vraćajući ga na taj trening na Starom placu.
Radije pamtimo kako je kao trener, baš na svoj rođendan 12. listopada 1999. u Slavonskom Brodu, na igralištu lokalnog Željezničara izveo pobjedničku „mošu” kao trener Hajduka kontra Hrvatskog dragovoljca. Momci zagrebačkog kluba što ga je podizao predsjednik Stjepan Spajić rečeni Rođo, često su i rado bili domaćini u Slavonskom Brodu i to na stadionu „Stanko Vlainić Dida”, a to nije stadion kraj Save što je prirodni dom nekadašnjeg BSK-a i kasnije Marsonije, gdje je također Hajduk mnogo puta nastupio...
Na svoj, dakle, rođendan, kao trener Hajduka Matković je iznenadio sve. Stavio je Josipa Skoku na libera i Skoko je kao posljednji čovjek obrane, s ofenzivnim izletima, izvanredno odigrao, a cijela momčad „bijelih” propjevala – 5:0 u gostima protiv uvijek neugodnog Hrvatskog dragovoljca!
Te je sezone Matković vodio momčad poslije Ivana Katalinića (smijenjen nakon europske eliminacije od Levskog u Sofiji), e da bi Matkovića, smijenjenog u finišu sezone naslijedio Pero Nadoveza... Što je to Hajduku promijeniti tri trenera u sezoni? Ništa. Ka bičve da minja...
Matković je bio stručnjak od najvećeg povjerenja Tomislava Ivića i za njim je išao, Ivić ga je vodio, da bude s njim trener, pa i neke utakmice da vodi i na klupi Fenerbahcea u Turskoj i francuskog Olympique Marseillea što se nekako malo zna, smetnulo se s uma. Bio je i u Iranu, na klupi Persepolisa.
Više se Matka percipira kao trenera Šibenika, Zadra, Zagreba, Osijeka, Cibalije, Kamen Ingrada... što nipošto nije mali doseg, trenirati tako značajne klubove. Jer, da prostite, nisu to današnji Zadar, Šibenik, Cibalia ili, ajme, Zagreb, Kamen Ingrad, bili su to stabilni i maksimalno ambiciozni, respektabilni prvoligaši.
Bio je Matković predodređen za velike stvari, a ogromno je iznenađenje bilo što je Tomislav Ivić u trenutku, u ljeto 1997. kao alfa i omega nove uprave i struke u Hajduka za prvog trenera po osobnom guštu postavio - Luku Bonačića. A ne svoga miljenika Ivicu Matkovića.
Bonačić je ekstra trener, daleko od toga, ali dok su svi očekivali na klupi Matkovića, Ivić je iznenadio izborom. Iznenadio je Ivić i samog sebe, smijali smo se puno puta i sa šjor Ivanom u kasnijim razgovorima...
Nije to bila sretna simbioza, Ivićev harakiri, Ivić će brzo otići, neće ni Bonačić pretjerano dugo trajati u dva navrata jedne te iste 1997/98 sezone, a Matković će naknadno doći do prigode biti trener prve momčadi Hajduka, dvije godine kasnije, ujesen 1999.
Ta pobjeda od 5:0 točno na rođendan mu, 12. 10. 1999. u Slavonskom Brodu protiv Hrvatskog dragovoljca zaslužuje biti izdvojena. Golove su dali Zvonimir Deranja (2), Mate Baturina, Jurica Vučko i Joso Bulat, Josip Skoko je bio libero, a u postavi 3 – 4 – 1 – 2 igrali su: Pletikosa – S. Matić, Skoko, H. Vuković – J. Bulat, Musa, I. Leko, J. Mujdža – J. Vučko – Baturina, Deranja.
Zanimljiva jedanaestorica, zar ne, naglašeno domaći štih!? Ušli su kasnije Jurica Puljiz umjesto Hrvoja Vukovića, Tonći Pirija umjesto Stipe Matića i Ante Miše umjesto Igora Muse.
Budi li vam nostalgiju ovaj Hajduk otprije četvrt stoljeća, toliko vlastitog kadra i domaćih nogometaša poniklih u vlastitom dvorištu?! Uz poneko pojačanje sa strane...
Matković danas živi povučeno u Škripu na otoku Braču i ne krijemo da nam je naum otići provesti makar jedan dan s njim u bračkoj zabiti (pardon, bez ljutnje, molim), dakle u bračkoj svakodnevici gdje pješčani sat sporo curi, pravi se vino i maslinovo ulje. Pivci vas bude, a tovari revu...
Toliko se dugo pripremamo i zove nas Matko da stvarno ne vidimo razloga da se ne ukrcamo na trajekt, Matko nas dočeka u Supetru i odvede u svoj Škrip. Nema što da škripi, sve bi bilo kao maslinovim uljem podmazano.
Bit će to, prije ili kasnije.
- To mi stalno kažete, a zapravo lažete, nikako da dođete – kao da čujemo prijekorni glas blagog Ivice Matkovića s kojim smo vremenom postali dobri prijatelji, nismo se samo gledali na nišan na relaciji novinar – trener.
Ako ništa drugo, vezivala nas je „ivićevština”, obojica smo nadasve skloni liku i djelu nenadmašnog Tomislava Ivića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....