Dinamo – Hajduk nisu igrali tog 22. studenoga 2014. godine u Maksimiru, Hajduk je rekao odlučno – "ne"! Igrajte samo, a mi bez svojih navijača nećemo!
Utakmica je otkazana, nogometaši Hajduka nisu željeli nastupiti jer policija nije pustila njihove navijače na južnu tribinu. Razlog je tzv. crna lista, na kojoj su osvanula 92 prezimena navijača, iako se radilo o ljudima koji nisu imali sudsku zabranu da budu prisutni na nogometnim utakmicama?!
Igrači Hajduka odbili su igrati utakmicu, derbi, baš zbog toga što deseci pripadnika Torcide nisu mogli, nisu smjeli pristupiti južnoj tribini Maksimira. Na stadion nisu mogli ući jer su bili, kako rekosmo, na “crnim listama” Dinamove uprave, a u znak podrške, ostatak navijača Hajduka također je odbio otići na južnu tribinu.
Hajduk je stao uz navijače. Nije igrao. Kad ne mogu ući navijači, nećemo ni mi igrati. Rezolutno, bez kompromisa!
Kažnjen je Hajduk s 0:3 i oduzimanjem tri boda...
Nebitno, jer te su večeri u povratku s neodigrane utakmice u Maksimiru u svome Poljudu dočekani kao heroji. Poljud je upalio sva svoja svjetla, bio je ispunjen navijačima, a igrači Hajduka pojavili su se s transparentom, predvođeni kapetanom Marijom Maločem:
– Vi ste Hajduk!
Bio je to možda i sam vrh, vršak, kulminacija otpora Hajduka toj i takvoj samovolji u hijerarhiji HNS-a i nadasve isturene ličnosti Zdravka Mamića, koji je danas u izbjeglištvu i zacijelo čita i ove retke i sjeća se tog neodigranog derbija od kojeg je prošlo – zamislite – 11 godina.
Vaš šofer vremeplova o koječemu je izvještavao, a eto, dogodilo se da šalje raporte i o neodigranom derbiju. Trčao sam kao bez duše samo da nađem predsjednika Uprave Hajduka Marina Brbića u maksimirskom labirintu ispod zapadne tribine i tamo prema svlačionicama ispod „juga” i da mi autentično potvrdi sva ta događanja. Što je i učinio. Na trenutak sam imao Brbićevu ekskluzivu, potom su je svi ostali preuzeli... Tako to ide.
Danas će se i Brbić s nostalgijom sjetiti tih dana prkosa i slave, može se reći i ponosa, ali bolje je reći dišpeta, dakle prkosa i inata. I ponosa, nesumnjivo. Hajduk sa svojim navijačima nije se dao povlačiti za nos i uši! Bravo!
Eto još jednog detalja u mozaiku epopeje Hajduka satkane u sloganu „kontra mraku, kontra sili”...
Stoga je 22. studenoga 2014. godine poseban datum u hajdukologiji, a sedam dana kasnije, baš 29. studenoga, priređen je masovni prosvjedni skup na Rivi, na kojem je zanosno govorio i doktor sociologije Benjamin Perasović, kasnije predsjednik Nadzornog odbora Hajduka.
Danas se moj dragi Big Ben drži samozatajno, možemo na piće kad se vidimo, dapače, poteče rijeka rečenica, ali intervju, molim te, ne, ne i ne, ja sam nevažan, kaže Big Ben. A vidjesmo se i sad na komemoraciji jadnom Jurici Gizdiću u kinodvorani, prenapučenim hodnicima, u Bijelom salonu Bijelih i Ben je, hvala na pitanju, bogovski smršavio, ali sve je to kontrolirano i dobro mu čini za zdravlje, da kucnemo triput o drvo.
– Čokni vo drvo, čokni tri pati – pjeva Vlatko Stefanovski i njegov Leb i sol. I mi to radimo za našeg Big Bena. Perasovića.
Uglavnom, 22. studenoga poseban je datum za hajdukologiju, dan kad su navijači i Hajduk potvrdili da su doista jedna duša, a dva tila.
– Vi ste Hajduk! – koliko znakovito.
Eto vam 0:3 i tri boda, ali nećete nas više praviti budalama.
Nakon tog neodigranog derbija više ništa nije bilo kao prije. Na 22. studenoga, prije 11 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....