On je najveće Hajdukovo pojačanje, a sad je otkrio pravu istinu o dolasku u Split; progovorio je i o plakanju...

"Valencija je moj dom i uvijek ću biti valencianista"

Hugo Guillamón iskreno je za Marcu progovorio o odlasku iz kluba, teškim godinama i novom početku u Hajduku.

Cijeli život braniti boje Valencije C.F. ostavlja trag – zato je rastanak bio iznimno težak. Ipak, Hugo Guillamón klub je napustio dosljedan svom karakteru: diskretan, odan i pun ljubavi, jer kako kaže: "Valencianista sam i to ću uvijek biti."

Najveći osobni uspjeh doživio je kada ga je Luis Enrique pozvao na Svjetsko prvenstvo u Kataru. No, od tada je krenuo težak put, na kojem više nije pronašao onu verziju sebe koju je poznavao. Nakon dugo vremena šutnje, Hugo je odlučio progovoriti – o najtežim trenucima u profesionalnoj karijeri i o uzbuđenju s kojim započinje novo poglavlje u splitskom Hajduku.

Zašto ste odlučili napustiti Valenciju?

- Već je bilo jasno da moram pronaći izlaz. Trener i klub bili su iskreni prema meni. Imao sam ponude iz Španjolske i drugih liga, ne samo hrvatske, ali želio sam izaći iz Španjolske. Istina je da HNL nije jedna od "pet velikih" liga, ali sam igrao protiv hrvatskih reprezentacija u mlađim kategorijama i znam da imaju vrlo jak nogomet. Kada su me zvali, ideja mi se odmah svidjela. Razgovarao sam i s Rakitićem, koji mi je ispričao ponešto o klubu. Hajduk je povijesni klub, najveći u Hrvatskoj, s ogromnom navijačkom bazom. Smatram da je to dobra prilika za mene.

Potreba za promjenom

Je li odlazak u ovakvu sredinu ono što vam je karijera trebala?

- Da. Osjećao sam potrebu za promjenom, za novim početkom, za svježim zrakom. Hajduk ima dobar projekt, želi se boriti za naslov. Klub raste, ima odličnog trenera o kojem sam čuo samo najbolje. Spreman sam dokazati sebi da mogu imati odličnu sezonu.

Rekli ste da morate dokazati samome sebi… Što se dogodilo s Hugom Guillamónom?

- Bilo je teško razdoblje u Valenciji. Imao sam kontinuitet, osjećao se važnim, ali malo po malo izgubio sam ga. Nije bilo lako vratiti se na onu razinu. Neću lagati – nisam zadovoljan posljednjim godinama. Znam da mogu i moram dati više. Imao sam nekoliko sitnih ozljeda i malo prostora. Zato sam i osjetio potrebu za promjenom, da vidim što još ima izvan Valencije.

Valencija je moj dom. Odrastao sam kao navijač kluba i zauvijek ću to biti. Bole takvi rastanci, ali nogomet ide dalje. Život se ne zaustavlja. Veselim se novim suigračima, novom gradu, novim izazovima.

Je li vas najviše pogodilo to što niste mogli trenirati s ekipom ovog ljeta?

- Da, jako. Nije bilo potrebe da me se odvoji od grupe kako bih znao da trebam otići. Bilo bi bolje da sam mogao trenirati s ostalima. I dalje bismo došli do istog zaključka – ali na zdraviji način. Znam da klub i treneri rade svoje planove, ne zamjeram nikome ništa. Ali boli, jer nikada nisam stvarao probleme. Uvijek sam želio igrati i biti koristan. Teške su to bile tjedne, ali takve stvari se događaju u nogometu.

Nemam nikakav problem s klubom ni s trenerom. Želim im sve najbolje. Pratit ću ih i dalje iz daljine.

Jeste li osjetili podršku suigrača?

- Apsolutno. Njihova podrška mi je puno značila u ovim teškim tjednima. Čak i novi igrači koji su dolazili bili su iznenađeni odlukom. Nisu je razumjeli. Ali to su stvari koje se događaju i ne treba ih previše analizirati. Zahvalan sam im na svemu. Lijepo je kad znaš da se u svlačionici stvore prijateljstva za cijeli život.

Psihologija

Je li vam mentalna snaga najviše pomogla da prebrodite sve to?

- Definitivno. Već neko vrijeme imam tim iza sebe – psihologe, kondicijske trenere, nutricioniste… Danas se od profesionalnog nogometaša traži maksimalna briga o svakom detalju. Ako to ne činiš, netko drugi će ti uzeti mjesto. Trudim se biti najbolji što mogu u svakom segmentu.

Je li vam teško "očistiti glavu"?

- Volim analizirati utakmice, razmišljati što je bilo dobro, što bih mogao popraviti. I kada pobijedimo i kada ne ide – uvijek tražim što se može bolje. Moj tim mi u tome puno pomaže. To je proces stalnog rasta i korekcije.

Postali ste otac, uskoro se ženite... Koliko vam je obitelj važna u ovakvim trenucima?

- Presudna. Obiteljsko vrijeme, ono pravo, kvalitetno – to je ono što me puni. Nakon što postaneš roditelj, sve drugo pada u drugi plan. Obožavam nogomet, ali kada dođem kući, trudim se isključiti i biti tata i partner. Kada si sretan doma, to se vidi i na terenu. Ako kod kuće stvari nisu dobre, teško ćeš igrati dobro.

Suze

Hoćete li svratiti na Mestallu kad ponovno dođete u Valenciju?

- Volio bih. Ako se poklopi, svakako ću doći. Nisam još gledao termine, ali nemam nikakav problem s time. 

Je li teže kada je situacija kritična, a ne možete pomoći momčadi na terenu?

- Da, jako. Ja sam Valencijin igrač, u duši i srcu, i jako me boljelo sve što se događalo. Ne samo zbog toga što nisam igrao, već zbog kluba. Nismo uspijevali ostvariti rezultate koje Valencia zaslužuje, koje navijači žele. Bila je to vrlo teška situacija.

Momčad je davala sve od sebe kako bi preokrenula stvari, ali rezultati jednostavno nisu dolazili. U jednom je trenutku postalo neizdrživo – svakog vikenda gubiš, gubiš bodove… To je bilo razdoblje velikog stresa i boli za sve. Svi smo patili, a biti nemoćan, bez prilike da pomogneš na terenu, to je bilo posebno teško.

Jeste li često znali zaplakati od bijesa?

- Ne, nisam bio sklon plakanju. Više me boljela situacija. Imao sam osjećaj: "Volio bih da stvari idu bolje", bilo da igram ili pomažem momčadi s klupe. Htio sam biti dio Valencije koja pobjeđuje, koja se bori za visoke ciljeve, a ne doživljava toliko patnje.

Patili smo svi – igrači, trener, navijači… Bila je to stvarno teška situacija za sve nas.