Sve sam mogao zamislit da će me tokat pisat, baš sve, štošta i koješta, od veselja do tuge iz života prije svega Hajduka, ali da ću pisat nekrolog Jurici Gizdiću, to ni u snu ne bih pomislio...
I pišem u prvom licu jednine, što ne običavam, češće se služim prvim lice množine, mi, tako sam naučen, jer je to ozbiljniji način komuniciranja. Međutim, kako da izbjegnem nepatvoreni djelić intime i žalosti u oproštaju od dragog Jurice. Od dragog druga, prijatelja, gospodina, kolege, suradnika, nesebičnog pomagača...
Šest je godina bio mlađi od mene i nipošto mu nije bilo vrijeme. Svaki odlazak je težak i preran, a njegov je baš bio šokantan. Malo je reći iznenadan.
Znao bi mi uzdahnuti u posljednje vrijeme:
- Uf, još malo do mirovine i odoh ja. Moram ti priznat da sam se umorio...
Međutim, to nipošto nije bila slutnja konačnog rastanka. Nego samo osjećaj da se od pregalaštva doista zamorio i da bi mu dobro došao odmor, tamo negdje u zavičaju, Solin, Klis, Rupotine, odakle su Gizdići i odakle je svaki dan dolazio na posao u Hajduk i odakle je, nota bene, kako je sam svjedočio, kao dječak često i pješke dolazio na Stari plac gledati Hajduka.
I na posljednji počinak ispratit ćemo ga na Klisu, tužni skup je u četvrtak u 14 sati.
Hajdučka bijela boja, ali i dalmatinski sport općenito, odavna su mu pod kožom. Bili su mu doručak, ručak i večera. A što da pričamo o njegovim edicijama, knjigama, iza sebe je ostavio pravo blago, golem opus radova, istinsku biblioteku. Napokon, zaslužni je član Hrvatskog olimpijskog odbora, kao kroničar otkopao je i objavio mnoge tajne i o starim olimpijcima, a nedavno ga je, kao najveće priznanje što se može zamisliti, odlikovao i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.
- Hrvatski olimpijski odbor čestita vrijednom suradniku Jurici Gizdiću na državnom odlikovanju Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara!
Pa to je bilo takoreći nekidan, početkom listopada?!
Bio je slino ponosan.
Gizdićev opus nadilazio je lokalne međe Hajduka, kojemu je pak napose dao cijelog sebe. Pred Juricom je bilo još toliko događaja i neispisanih knjiga, pa što da se malo umorio?! Sve bi on to stigao... Smrt, međutim, ne bira.
Ne, ne ide nam još u glavu što to pišemo i koje su to zapravo birane riječi koje treba rabiti, a da ne bude otrcano, uvijek slično, in memoriam klasični...
Sjedili smo, dakle, u kavani Nostradamus i ćakulali s društvom, a preko puta gledao nas je Ante Ivković Zonzi, najviđeniji ili najaktivniji među veteranima „bijelih”. Mahnuli smo jedan drugome na pozdrav i onda zazvoni mobitel, na displayu piše Zonzi:
- Hej, sad sam ti mahnuo...
Odgovor je bio suh, smrtno ozbiljan:
- Znaš li da je umro Jurica Gizdić?
Smrznuo sam se, nisam na prvu povjerovao, ali nije to za šalu. Zonzi je dobro informiran.
- Je, istina je... Čuo sam se s njim prije dva dana, trebao je ići u Vukovar s Franom Bućanom u ime veterana, a jutros me zovu da mi kažu...
Riječ je zastala u grlu. Nema pravog tajminga za zle vijesti i uvijek ćemo se sjećati tog nedjeljnog prijepodneva toplog studenoga i informacije koja smrzne, ledi krv u žilama...
- Kako, zašto? Pa šest je godina mlađi od mene – bila mi je prva reakcija. Iskren pokušaj da u trenu smislim nešto relevantno, objasnim neobjašnjivo, jer, ako dobro znam, nije posebno bolovao. Tu i tamo neke smetnje, ništa bitno, barem sam tako mislio.
I nema boljeg sugovornika od Zonzija da zajedno blagim riječima ispratimo omiljenog nam Juricu:
- Istina je, ne možeš vjerovati. Kao grom iz vedra neba. Javila mi je Dragana, naša dugogodišnja djelatnica u klubu. Razgovarali smo Jure i ja prije njegova polaska za Vukovar, rekao mi je, znaš, idemo sutra Frane Bućan i ja na put, pa ću ti se javit kad se vratim...
Ne, neće mu se više nikad javiti. Zonzi priča, tužan do neba:
- Bio je čovjek koji se pojavio niotkuda, kao da ga je Bog poslao u Hajduk u godinama velikih promjena. Bilo je rezultatski teško vrijeme za Hajduk, uz mnoge promjene u strukturi kluba. Gizdić je bio taj koji je bio spona između ranijeg Hajduka koji je nestajao i kopnio i novog vremena što je nailazilo.
Ivković je pojasnio:
- Bio je spona između veterana i Torcide i sve je to uspijevao objediniti, a posebno naglašavam što je uspio otrgnit zaboravu tradiciju da svojim velikanima, funkcionerima, trenerima i igračima Hajduk iskaže dužno poštovanje u našem klupskom, počasnom salonu. To je najveća vrijednost i zasluga Jurice Gizdića i zauvijek ćemo ga pamtiti...
Mnogi su se, nebrojeno mnogi, javili da (nas) pitaju pojedinosti. Nevjerica je golema, pozivi stižu s domaćih brojeva i inozemnih destinacija, tuguje Hajdukova obitelj. A sve bismo saželi u četiri riječi što je na prvu, kao dojam što ga namah otrgneš iz srca i duše izrekao Vančo Balevski iz Skoplja:
- Bio je dobar čovjek...
Balevski je legendaran „dopunski” član „zlatne generacije” sedamdesetih i često i dan-danas navraća u Split barem jednom godišnje i na taj način je minulih godina blisko upoznao Gizdića. Zbog toga je ta naizgled lakonska izjava u suštini duboka, vraški istinita.
Je, Vančo, u pravu si. Jurica Gizdić bio je baš dobar čovjek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....