Umro je Ivo Bego, jedan od najstarijih nogometaša Hajduka, oštre kopačke i meke duše, oličenje hajdučkog srca.
U igri je znao pretjerati u oštrini, nije bio profinjeni obrambeni igrač, nije bio Dragan Holcer, više je bija “cipadur”, međutim njegova oštrina često je bila dragocjena za trenere i suigrače. Bio je važan kotačić Hajduka dugih deset godina, a kasnije izuzetna faca od bivšeg igrača koji je uvijek bio i ostao uz klub i znao pomoći u raznim ulogama, prije svega u stožeru omladinskog pogona.
Kad bi protivnički centarhalfovi nasrnuli na vođe navale Peru Nadovezu i Andriju Ankovića, te poglavito na brata mu Zvonka Begu, lijevo krilo, Bijeli bi uzvratili:
– Alo, smirite se, vašega će centarfora pomest Ivo Bego. Nemojte se posli žalit...
Zvonka je uvijek štitio stariji brat. Pa bi utakmica zašla u korektnije vode.
Trojica braće
Šjor Ivo Bego, omiljen nadasve, strah i trepet protivničkih napadača, za Hajduk je igrao od 1955. do 1965. godine te je ukupno upisao 253 nastupa i postigao 14 pogodaka. Kad to podijelimo, znači u prvenstvu 91 nastup bez pogotka, službenih 106 nastupa uz dva pogotka... Ostatak pripada prijateljskim dvobojima.
S puno emocija nedavno smo za Tri kralja pohodili u Bege doma, veterani Hajduka su kao tri kralja nosili svome šjor Ivi darove, mirise, zlato i tamjan, Ante Ivković, Ivan Katalinić i Zoran Vulić. S njima i Tonći Kristić Džigi, prijatelj hajdukovaca koji rado organizira i potiče (nas) na takva memorijalna sijela. Primio nas je Ivo Bego raširenih ruku u svome stanu na Skalicama.
Kasnije mu se zdravstveno stanje pogoršavalo, godine su učinile svoje, zapravo je bilo pitanje trenutka kad će nas sustići najcrnja vijest. Umro je u 90. godini, rođen 23. veljače 1937.
Ivo Bego, od djetinjstva je zvan – Pule, a to je mali tovar, magarčić, od dragosti. Ivo je imao izrazito visoke, duge noge i onako na terenu, odma ka juniora prozvali su ga Pule. Ostao je Pule za najbliže sve vrijeme, za svoga Zonzija, primjerice i za suvremenike jednog hajdučkog doba koje neumitno odlazi.
Bila su trojica braće, Ivo, Zvonko i Boran Bego. Zvonko je bio izuzetan nogometaš, lijevo krilo, reprezentativac, osvajač zlatne olimpijske medalje 1960. u Rimu, eno mu ploča na Zapadnoj obali na trotoaru sportskih velikana, olimpionika Splita. Kasnije je bio član Bayerna. Boran je bio također veliki talent, ali su ga ozljede zaustavile, toliko nadaren da je imao nadimak Kubala po tadašnjem asu mađarskog i španjolskog nogometa. Ivo i Boran bili su kasnije pituri, imali su bojadisarsku radnju. Trebala je to biti bratska osovina Bijelih, Ivo u obrani, Boran vezni, Zvonko napadač.
Sa 77 godina se suprotstavio Mamiću
Na spomen Ive Bege mlađi naraštaj hajdukovaca odmah će se sjetiti kako se u proljeće 2014. suprotstavio Zdravku Mamiću koji je u Hajdukovoj loži uzdigao ruke, slavio je Dinamovu pobjedu. Iritiralo ga je, krenuo je na Mamića... Imao je tada 77 godina. Išlo je paprenom šjor Ivi na živce što se Mamić kočoperi u Hajdukovoj svečanoj loži u trenutku kad se Alen Halilović ušetavao u Hajdukovu praznu branku...
Stanko Mrduljaš, najstariji igrač, vratar Hajduka (i Splita i Trešnjevke, i u Houstonu je branio), koji će u kolovozu obilježiti 91. rođendan, pogođen je smrću svoga suigrača:
– Bili smo skupa u juniorima, ja sam malo stariji... Bio je miran i tih ka mali momak, junior, a uvijek pravi drug i prijatelj... Onda je ka igrač postao malo živčan, šta je, je, ali je vanka terena bio i ostao kruv od čovika.
Ante Zonzi Ivković, sinonim za Hajdukove veterane nam priča:
– Bilo je igrača i igrača, boljih i lošijih, ali Pule je bio poseban, jedinstven u izražavanju ljubavi prema Hajduku. I on i cila mu familija. Ako bi se koji put užga, na terenu, to je bilo najčešće jer nije trpio nepravdu i ako mu netko ne bi bio baš simpatičan, po guštu. A bio je borben, nije dao na sebe... Ni na Hajduka, pogotovu.
Kad je Hajduk nedavno slavio rođendan, 13. veljače, poslao nam je šjor Ivo poruku, preko sina Vinka...
– Reci im dolje, reci mome Hajduku, želim im sretan rođendan i sve najbolje. Ne mogu doć na feštu, ali neka znaju da sam s njima uvijek, zajedno u mislima – bile su Begine riječi.
Nije bio nogometni poeta, ali su ga generacije upamtile i pamte dandanas kao oličenje hajdučke borbenosti. Hajdučku sablju Muratovu pamtili su šezdesetih po incidentu, duelu s Ilijasom Pašićem, lijevim krilom Dinama. Neki kažu, iz Dinamove perspektive, najteži start u YU balunu uopće! Možda je pretjerano. Nije bilo ugodno. Tek, Bego je Pašića pogodio kopačkom u glavu, ali kriv je i Ilijas. Sagnuo je glavu na balun, a Ivo je zamahnuo nogom prema balunu, raspalio. Oderao je Pašića po licu...
– Bio je nehotičan start – napisao je, ustvrdio reporter Slobodne Dalmacije Joško Frančeski.
Primjer suigračima, inspiracija navijačima
Bilo je to polufinale Kupa u ožujku 1960. u Zagrebu, u Maksimiru je Hajduk poveo golom Zlatka Papeca, ali su za Dinamo preokrenuli Slaven Zambata i Dražan Jerković, da bi se u finišu dogodio sukob, sudar, incident. Pašić je krvav morao u bolnicu s potresom mozga, u gužvi je vratar Dinama Mirko Stojanović oštro prigovarao Begi, a Ivo je onda, iznerviran od svega skupa, Stojanovića udario šakom, nokautirao je Dinamova čuvara mreže.
Čuven je bio incident i prilikom oproštaja Bernarda Vukasa, 2. prosinca 1962. godine, na Starom placu, Dinamo je slavio 4:1, ono kad je Bajdo bio u suzama. Ivo Bego je ojađen teškim porazom napustio teren i otišao svađati se s vratarom Dinama Gordanom Irovićem, sudac je Begu isključio...
Uz odlazak šjor Ive Bege, službeni Hajduk objavio je dirljivu obavijest koju prenosimo:
– S dubokom tugom primili smo vijest da nas je jutros, u 90. godini života, napustio legendarni hajdukovac Ivo Bego, čovjek koji je svojim igrama, karakterom i bezuvjetnom ljubavlju prema bilom dresu ostavio neizbrisiv trag u povijesti našeg Kluba.
Rođen je 23. veljače 1937. godine u Splitu. Cijelu svoju igračku karijeru proveo je u bilom dresu.
Šjor Ivo pripadao je generaciji igrača koja je Hajduk živjela svim srcem. Na travnjaku je uvijek davao posljednji atom snage, igrajući hrabro, požrtvovno i s posebnim ponosom noseći grb voljenog Kluba. Njegova srčanost i odanost bili su primjer suigračima i inspiracija navijačima, a upravo su takvi ljudi gradili identitet Hajduka kakvog danas poznajemo.
Za Hajduk, Ivo Bego nije bio samo vrhunski nogometaš, već simbol jednog vremena i duha Splita i Dalmacije – iskren, ponosan, čvrst i neraskidivo vezan uz svoj narod i svoj Klub. Generacije navijača pamtit će ga kao igrača koji je na terenu utjelovio sve ono što Hajduk predstavlja: borbenost, emociju, zajedništvo i neizmjernu ljubav prema biloj boji.
Prije dvije godine dodijeljen mu je i “Trofej Fabjan Kaliterna”, nagrada za životno djelo za rad u splitskom sportu.
Njegov doprinos Hajduku ostat će trajno upisan u povijest Kluba, a uspomena na njega živjet će među svim hajdukovcima. Obitelji, prijateljima i svim njegovim bližnjima upućujemo iskrenu i duboku sućut.
Počivao u miru. Hvala vam na svemu šjor Ivo – stoji u objavi Hajduka.
Šjor Ivo, neka vam je laka hrvatska zemlja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....