Još se nisu smirile strasti, one negativne, niske, nakon novog Hajdukovog posrtaja u Europi. Bijeli su doživjeli još jedan debakl, ovo u Tirani je bilo samo jedno u nizu sramoćenja i ispadanja protiv nogometnih anonimusa, da ih sad ne pobrojavamo sve. Od planiranog igranja u Konferencijskoj ligi ni ove sezone neće biti ništa. Samim time ni svih onih prihoda na koje se računalo.
I to značajnih para. Puni stadioni, sponzori, porast vrijednosti igrača, svašta nešto. No, od Europe ni E. Slijede nove analize, opet nove i nove, i tako iz godine u godinu. I nikako da dobijemo odgovor na pitanje kako to klubovi s puno manjim godišnjim proračunima i s momčadima koje su na tržištu osjetno manje vrijedne nego što je Hajdukova, uspijevaju igrati u kasnijim fazama euro kupova, pa čak doći i do nokaut faze, a Hajduk ne može ni blizu. Ni primirisati.
Dio odgovora, možda i ključni, nalazi se u ovoj činjenici. Otkako je zadnji put bio prvak, dakle u zadnjih 20 godina, Hajduk je promijenio:
- 13 predsjednika
- 17 sportskih direktora
- 33 trenera
Gledaš i ne vjeruješ. Pa opet gledaš, računaš... i opet ne vjeruješ. Ne znaš šta je luđe, 13 predsjednika u 20 godina ili 17 sportskih direktora!? Ili 33 trenera.
Zato je Hajduk tu gdje je. Na listi UEFA-e iza klubova iz Gibraltara i sa Farskih Otoka, ispada od klubova za koje mnogi nikada nisu ni čuli.
A samim time vrijednost njegovih igrača na tržištu pada. I Bijeli ”biseri” sve se teže prodaju. Za dva, tri, ako je Boga i sreće za pet milijuna eura. Kad nema rezultata, titula, ni Europe... nema ni novca koliko bi ga moglo biti. Domino efekt. Ali zato imamo 30 predsjednika i sportskih direktora u 20 godina.
Navijači su ogorčeni, razočarani, deprimirani, osjećaju se izdano. Nova struktura u klubu, upravljačka i ona u svlačionici, vapi za vremenom, da pokažu da oni mogu, ali takvu priču slušamo i gledamo već 20 godina.
Koliko ono predsjednika, 13? Sportskih direktora 17...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....