Sveti Ivan Krstitelj, uz Blaženu Djevicu Mariju, jedini je svetac kojemu je crkva dala slaviti dan rođenja ili zemaljski rođendan, 24. lipnja. Nazvan je i ‘Ljetni Božić‘.
Kakva je to koincidencija da je na Svetog Ivana Svitnjaka, kad se užežin preskaču vatre i pale baklje ivanjske umro Hajdukov Krstitelj, Tomislav Ivić...
Kako preskočiti taj datum, makar vam može biti previše tih priča i pričica i vašeg šofera vremeplova već bi mnogi spremno prekrstili prezimenom Brlić Mažuranić koliko je to priča iz davnina kako ih je pisala slavna Ivana...
Ali, Ivić, nadimka Ivan, umro je i taj tužni datum se ne preskače, prije 14 godina, na Svetog Ivana, dakle.
Ako je Luka Kaliterna bio prorok Hajdukova fuzbala kako se po njemački govorilo prije sto i više godina, Ivić je bio prorok modernog baluna i donio je pregršt titula ‘bijelima‘. I ostvario je nezamislivo uspješnu karijeru u inozemstvu. I vraćao se poput Sizifa opet i iznova u svoj Hajduk poslije svega (1984., 1987., 1994., 1997., 2009...) ne bi li opet nešto stvarao i stvorio kao sedamdesetih, ali je svaki pokušaj povratka bio popločan klipovima, da mu zapnu nogu, što se svaki put uspješno ‘odradilo‘, jer naprosto takvi smo, ne damo svome, više volimo tuđe – ružno je reć – prodavače magle.
Uglavnom, tako se Ivić nijednom nije uspješno vratio Hajduku poslije blistavih sedamdesetih, ali tri perioda u prvom timu u zlatnom desetljeću ‘majstora s mora‘ dovoljni su da bude uklesan samo tako u Hajdukov spomenik prošlosti i povijesti. Najprije 1972., pa u razdoblju 1973. - 1976. i napokon 1978. - 1980.
Umro na imendan
Poanta teksta je ni više ni manje nego – spomen na Tomislava Ivića jednog i jedinog. Umro je 24. lipnja na svoj imendan, 2011. godine, a rodio se 30. lipnja 1933., dakle za koji dan imao bi 92 godine.
Vrijeme teče, vrijeme brzo prolazi, a slika stožera Hajduka na čelu s Gonzalom Garcijom, Urugvajac i osam pomoćnika, hej, osam (8) pomoćnika, kao osmerac s kormilarom Garcijom ponukala je ne samo jednog, nego nekolicinu hajduka iz Ivićeva doba da nas upozore:
- Vidi sliku, devetorica su.
E, pa što, takva su vremena. Misliš, tko će sve to platit?!
- Ma, znam da su takva vremena i nije stvar ni u novcu – odgovori nam Damir. – Nego, u moje doba bili su Tomislav Ivić, Stanko Poklepović, Vojo Kačić i šlus. Ende, the end, fine, kraj i gotovo! Njih trojica!
Da, pamtimo kad je jednom predloženo Iviću da u stožer kooptira psihologa, jer ćuknutih, onih sa ćukom u glavi nikad nije manjkalo, uvijek ih je bilo i bit će, a Ivić je skočio kao oparen:
- Jesi ti lud?! Pa ja sam mu psiholog i psihijatar, trener i kondicioni (tada se nije govorilo kondicijski, op. a.). Ja sam mu mater i otac!
Bog otac. Svaka je priča bila završena.
Tako je brodio Najveći, jedan i jedini Tomislav Ivić.
Gomila titula
Što je osvojio i gdje je sve radio ne treba tratiti vrijeme, niti trat čitatelje, ali spomenuti da je umro na imendan prije 14 godina i da bi za koji dan imao 92. rođendan naprosto ne damo a da ne spomenemo.
Bio je prorok baluna, ispred svoga vremena i to se sve zna.
A ova slika Garcije i osam šegrta, pomoćnika i lap-top i heat-map ‘makera‘, vratila nas je u zlatno doba Hollywooda, tj. Hajduka, kad je Ivić bio sam sebi dovoljan i tata-mata za sve.
- Neću kondicionog – odbrusio bi nam.
Zašto, šjor Ivane?
- Jer oni postaju važniji od trenera. On će meni govorit šta treba radit, a ja bolje znam od njega što meni treba. I to ću ja odradit. A ne on da mi soli pamet i pravi se važan i postaje važniji i od mene, trenera baluna!
I to je bio Ivić, pa kako vam drago, uzmite ga ili ostavite.
Živi uspomena na Tomislava Ivića, 14 godina bez trofejnog trenera Hajduka, puno je i previše, a praznina je vremenom sve dublja i dublja.
Taknuo nas je u dušu nedavno Gojko Škrbić, generalni tajnik Hajduka iz tog zlatnog razdoblja na Starom placu kad je rekao:
- Ništa bez Ivića ne bi bilo, Ivić je bio – sve! Pokretač svega dobrog i trofejnog niza tih sezona...
Titule Hajduka 1974., 1975. i 1979., a za ljubljansku dugu minutu mu je umakla i ona 1976., pa kupovi 1972., 1973., 1974. i 1976., ostaju zauvijek (peti zaredom osvojeni Kup 1977. potpisao je Josip Mića Duvančić op. a.).
U inozemstvu je toga bilo još o-ho-ho, ali drž‘mo se Hajdukove scene. Tek da zna šjor Ivan na nebu i svi njegovi na zemlji, ne damo da se zaboravi, niti smetne s uma...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....