Prisjećanje na legendarnog barba Božu Soldu može biti ljekovito: nije puno govorio, ali bi mu svaka bila na mjestu

Ne želimo ga preskočiti, makar se ovih dana nanizala niska raznih obljetnica poput pravog đerdana iliti ogrlice i stalno (nam) je puna rubrika vremeplova. Možda vam i dosadi? Ali ne, drugačija reakcije dobijamo, ljudi većinom vole ove stvari čitati. I kako da ga preskočimo, kad imamo prostora i vremena, a hajdučka obitelj guta ove pričice i gušta dok iščekuje da se Hajduk oporavi od trauma s Rujevice i „give me five”, šta oće reć „daj mi pet” utakmice.

Ako su hajduci grubo „čučnuli na Šćulcu”, što je novo ime trening-kampa i kompleksa Rujevica, prisjećanje na barba Božu Soldu može biti ljekovita.

Božidar Soldo je taj večerašnji hajduk rubrike „kultura prisjećanja”. Uspomena na masera mogla bi dobro izmasirati navijački puk „bijelih” i pripremiti ga za subotnji ogled. Bitku kontra Varaždina i trenera Nikole Šafarića koji je vrstan mladi stručnjak i zna bit zafrkan protivnik, pa ga onako malenog rasta, ali paprenog zovu i - „šarafić”.

Uglavnom, 27. studenoga 1921. godine u Primoštenu rodio se Božidar Soldo. Kasnije će postati baš legendarni maser prve momčadi Hajduka. Tada se to zvalo maser, a kasnije smo se tek naučili na imenicu fizioterapeut. Barba Božo je prije svega bio - maser.

Rođen u studenome 1921. godine u Primoštenu, u Split je doselio sa godinu i pol, kako je sam pričao i učas postao kao da je pravi Splićanin o‘ kolina. Hajdukovac od glave do pete. Ovih dana imao bi 104 godine. Puno je vremena prošlo, prohujalo s vihorom.

Soldo, dakle, bio je to sinonim za imenicu maser i to baš za - masera Hajduka. Idemo u Solde. Kad je iole bilo potrebno makar neki savjet dobit, a vrata su mu bila otvorena svima, a ne samo bliskima... Barba Božo za bližnje, katkad samo „barba”. Uz njega je jednako kvalitetan i otvoren, spreman pomoći svakome stasao Danko Rožić, stariji Vedranov brat, a uz njih dvojicu uskoro i još jedna legenda „masiranja” i Hajduka, sa svim pripadajućim epitetima, Domeniko Sisgoreo, rečeni Sizgo. Na žalost, sva trojica već odavna nisu s nama.

Momenat je da se uz 104. rođendan prisjetimo Solde. Fotografija kad grli uplakanog Bernarda Bajdu Vukasa odavna je u analima hajdučkih ljetopisa, a lijepo se prisjetiti i poneke zgode iz bogata opusa anegdota...

Nije puno govorio, ali bi mu svaka bila na mjestu. U njegovoj „kancelariji” uz maserski stol stalno je ponavljao maksimu „igrač bez snage, smiješan igrač”, a poznata je batuda ono kad je trener Ante Mladinić na poluvremenu utakmice Hajduk – Valencia ujesen 1981. zamjerio Gudelju da previše solira. Da rijetko dodaje balun.

Barba Božo je, naslonjen na vrata svlačionice, sve to slušao, a kad su igrači već izlazili prema travnjaku i drugo poluvrijeme tek što nije, Soldo je tiho rekao, došapnuo Gudelju:

- Mali, ne slušaj Biću. Samo ti pucaj!

Gudelj je pucao i pucao i na kraju zabio tri gola, dobio je ocjenu 10 i u Slobodnoj naslov „Hajduk ispao, Gudelj ide dalje!” Sa 4:1 Hajduku je to bilo malo, hvatao je 1:5, ali Valencia, pa kasnije Dnjepar bile su najbolje partije Ivana Gudelja.

E, ali pišemo o Soldi, a ne o Gudelju. Pa dodajemo i ovo:

Kad se Bernard Bajdo Vukas prodao u Bolognu, mnogima je u klubu, prije svega dojučerašnjim suigračima namijenio posebne darove od svoje izdašne zarade. Nikoli Radoviću Nidži, lijevom beku i krilu, kupio je automobil dvosjed. Bajdo je, osim što je Radoviću darovao „Borgward Isabellu”, poslao još ekskluzivnih poklona. Centarfor Zlatko Papec dobio je na dar „vespu”, a Božidar Soldo „lambrettu”. Međutim, za razliku od Papeca korpulentni i omiljeni maser Soldo nikad nije sjeo na znamenito tada popularni talijanski motor-kotač!

„Lambretta” je ostala u skladištu pokraj svlačionice na Starom placu, pokisla i zarđala, a da nikad barba Božo s njom na cestu nije izašao! Nije bio od vožnje i saobraćaja.

I poseban je to usud, sudbina, to da je nastradao i život izgubio u prometnoj nesreći. Kao pješak... Od posljedica nezgode, preminuo je 30. siječnja 1983., nakon što ga je automobil bacio nedaleko njegova stana, pa je neko vrijeme bolovao dok nije preminuo.

Nije sjeo na „lambrettu”, a hoćeš-nećeš poginuo je u prometu. Kao pješak. O, Bože...

Ostaje njegova slika u mislima, imidž dobrog diva, uvijek sa šugamanom preko vrata, spreman da s golemom ljekarničkom torbom utrči u teren i pomogne ozlijeđenom nogometašu da se osovi na noge...