Zastor je pao, završeno je nikad luđe hrvatsko nogometno prvenstvo i zaboravlja se da je jednako ludo bilo i 1999., ali dobro, što ćemo sad cjepidlačiti 26 godina unatrag.
S pozicije vašeg kroničara i kako sami sebe volimo nazvati šofera vremeplova, lako nam je to tvrditi, svjedočili smo 1999. i o tome pisali nedavno. Rijeka pak, ovaj put nije kiksala.
A veliki gubitnik ovog raspleta je i vaš kroničar, moja malenkost glavom i bradom, jer sam se prije dva mjeseca hitnuo prognozom kako će Hajduk biti prvak. I sad mi je bolje posuti se pepelom, što i radim. Priznajem, pogriješio sam.
Nije (mi) uspjelo i sad je opet aktuelna ona stara dalmatinska "čekaj tovare dok trava naraste", kako je volio govoriti moj pokojni stari kolega Frane Jelinčić, da, evo već 16 godina da je i on umro, a mi ulazimo u 21. godinu Hajdukova čekanja titule.
S ove pozicije možda nam je najbolje makar privremeno zašutjeti, prognozu smo promašili i što sad pametovati. Hajduk nas je iznevjerio.
Međutim. Ima nešto što nam ne da mira da prešutimo, a to su lakonske izjave, dapače tvrdnje kako je Rijeka zasluženo prvak?!
Neka se vesele
Nitko Riječanima ne osporava titulu, neka se vesele, ali ono zasluženo mi para uši. Po čemu to zasluženo? Jedino po tome što su u tercetu baš užasnih aspiranata na vrhu stigli prvi do cilja.
Recimo to: Rijeka je prvak. I točka. Gotovo. Idemo dalje, ali – zasluženo?!
Čudite nam se? Samo trenutak. Da elaboriramo.
1. Hajduk je u završnici ispao smiješan, redikulozan osvojivši u trenutku tri boda od 18 mogućih, šest kola bez troboda i završne dvije pobjede stigle su prekasno. To je jasno kao dan. Sramotan ishod.
2. Dinamo je još luđi, sramotniji, zapravo najveći je gubitnik ove utrke, jer je nadoknadio u trenutku nevjerojatnih minus 8 (osam) na vrhu od Hajduka i kad je to sustigao onda je dopustio da u zadnjim kolima izgubi 5 (pet) bodova oko vlastite kuće, 3 (tri) u Velikoj Gorici i (2) dva u gostima na svom Maksimiru od svoje raspuštene Sestre Lokomotive?!
3. A Rijeka? Takozvani zasluženi prvak? Pazite ovo pozorno ili pažljivo, kako hoćete: tri puta je mogla i trebala pobjeći na vrhu Hajduku, triput. Hajduk izgubi bodove, Rijeka igra kasnije, zna što je Hajduk propustio, ima, dakle, šansu pobjeći i što Rijeka radi? Prvi put, poraz u Puli. Druga šansa, poraz na Rujevici od Osijeka. Treća šansa, opet poraz, od Dinama u Maksimiru. I ne samo to, 0 (nula) golova uz 0 (nula) bodova u tri zaredom utakmice, tri takoreći gem, set, meč lopte?!
I to nije kraj, dolazi potom u Split pobijediti i biti prvak i što radi? Opet gubi utakmicu! Novi poraz, čak i od tog i takvog Hajduka gubi i odgađa osvajanje titule prvaka...
Para nam uši
I sad, nakon takva četiri poraza, Rijeka je zasluženo prvak!?
Oprostite, bode nam uši ta riječ zasluženo.
Bio je to splet okolnosti, od tri loša, Rijeci se posrećilo. A Hajduk, samo da je pobijedio užasno slabu Goricu (što li su joj potom samo uradili Slaven Belupo i Lokomotiva), dakle samo u Turopolju da je slavio imao bi na kraju 65 bodova i bio bi prvak u trokutu?!
Dakle, shvatite ovu digresiju na ispravan način. Rijeka je prvak, šampion i u redu, nema se tu što kazati. Prvak je. Ali nemojte govoriti - zasluženo. To zasluženo, tako je lakonski, ovlaš rečeno, da je to strašno...
Rijeka prvak. I točka. Punto. The end. Konec. Svršetak.
Ako ćemo pravo, baš nitko nije zaslužio titulu u punom smislu te riječi, ali je Marijan Kustić svoju "štafetu" na Dan mladosti, 25. svibnja, poletjevši helikopterom s Bosiljeva naprosto morao nekome uručiti, tamo gdje se spletom okolnosti priređuje slet radosti i slavlja.
A najbolje bi bilo da je rekao ove godine prvaka nema. "Štafeta" ostaje u Savezu. Jer, nitko je nije zaslužio podići uvis.
Neka se Rijeka ne ljuti, jer ove riječi nipošto nisu uperene protiv Rijeke. Nego protiv riječi – zasluženo...
Kažimo, Rijeka je prvak i tu se zaustavimo. Točka. Idemo dalje. Baš nas zanima finale kupa u četvrtak, ima li Rijeka snage za duplu krunu, opet protiv Slaven Belupa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....