Bila je to utakmica za infarkt, doslovce, za dva infarkta... Datum je 2. lipnja, kad se 1963., dakle prije točno 62 godine odigrao dramatičan hrvatski derbi Dinama i Hajduka u Maksimiru u kojem je Hajduk pobjedom 1:0 izborio opstanak. Baš su mu trebala ta dva boda kao kruh nasušni, a jedini pogodak postigao je Ivica Hlevnjak, rečeni Bukle, u 51. minuti.
Da, to je ona epska utakmica s epilogom dramatike, fatalna za dvojicu funkcionera Hajduka. Na licu mjesta od srčanog udara u maksimirskoj svlačionici umro je Dušan Gusina Stipanović, dok je infarkt pretrpio i Petar Rončević, član uprave ‘bijelih‘ u vodstvu puta. Rončević je od posljedica preminuo nedugo zatim u Splitu.
Ima nekih događaja koji se tako trajno urežu u sjećanje, datuma koje se ne zaobilaze. Što vrijeme dulje teče, uspomena ne blijedi, jer se priča obnavlja i ne da se zaboravu da pritisne.
Pa tako i taj dvoboj, s fatalnim posljedicama za dvojicu funkcionera Hajduka.
Utakmica je, rekosmo, bila presudna za Hajdukov prvoligaški status, u Maksimir je, čemu kriti, „majstor s mora” došao pitati bodove.
Predigra je odigrana u Beogradu, u finalu kupa istih aktera. Smatralo se da je vodstvo Hajduka od 1:0 Andrije Ankovića olako anulirano u drugom poluvremenu golovima Dinama i da je ta pobjeda „modrih” od 4:1 bila zalog da se uskoro u Zagrebu, u ponovnom sudaru, ali sad za bodove, a ne za najdraži pokal, dogodi obratan epilog. Da slavi Hajduk i da opstane u društvu prvoligaša.
Da, Hajduk je tada bio očito slabiji nego vam danas izgleda, teško vam je shvatiti, ali tako je bilo. Pobjeda Hajduka doista se i dogodila, ali pod nikad, do kraja, razjašnjenim okolnostima.
Prisjela šala
Zar bi dvojica funkcionera doslovce umrla od neizvjesnosti i uzbuđenja da se Dinamo nije opirao i da je Hajduk laganini pobijedio!
Ne, to se nije dogodilo. Svjedoci su tvrdili, a i nije prvi put da to pišemo kako je predsjednik Dinama, doista osobito čuveni Ivan Šibl ohladio funkcionere Hajduka na upit da bi oni bodove. Legenda kaže da im je odgovorio:
- Dečki, kaj se nervirate, pa fudbal se igra i u Drugoj ligi!
Da, doslovce fudbal, oni što znaju kunu se da je Šibl, poznati partizan, general JNA i pisac briljantne tv-serije Sumorna jesen (zašto je nikad ne repriziraju?) rabio riječ fudbal, a ne nogomet...
Je li to bila tek (neslana) šala generala i dinamovca rođenog u Virovitici (umro je 1989. godine u Zagrebu), ostalo je tajnom, tek Gusini Stipanoviću i Rončeviću šala je prisjela. Dvojica također, ne sumnjajte, visokih partijskih funkcionera u redovima Hajduka ostali su paf, zavrteć‘ kako bismo mi rekli, bili su preneraženi.
- Momci, ništa od puštanja, Dinamo će se boriti – objavili su u svlačionici „bijelih”.
Kasnije, tragom intrige, doslovce desetljećima, mnogo smo ispitivali što i kako, bio je to pravi Rašomon, inače japanska priča i slavni film Akira Kurosawe u kojoj svatko jedan te isti događaj prepričava kako ga je on osobno doživio i vidio i naprosto iz svog neutralnog kuta ne uspijevaš i ne možeš fragmente mozaika sklopiti u istu, vjerodostojnu priču.
U tom „rašomonu” mnogi su tvrdili kako je Vlatko Marković, stoper Dinama išao u napad ne bi li s guštom zabio kontra Hajduku, a drugi da je išao u napad ne bi li otvorio rupu u obrani. Kako god, Ivo Bego i Vlatko Marković su se ljuto sukobili (i) na toj utakmici, šaketali se...
S druge strane, Slaven Zambata, golgeter Dinama i pomirljivi naš dragi imenjak i Sinjanin (u dijelu familije Sinj nam je obojici u dubokim korijenima), a u smiraj života i susjed naš na splitskim Bačvicama, tvrdio nam je:
- Čuj, Žoga je dopustio da mu Bukle da gol... On bi to lakoćom obranio. Nikad ne bismo u takvoj situaciji tukli Hajduk, pusti što je izgledalo kao da se borimo. Nisu se svi jednako borili...
Žoga, to je Zlatko Škorić, reprezentativni čuvar mreže Dinama, kasnije godinama u Bayernu rezerva, pričuva velikom Seppu Maieru.
Sklon Hajduku
Hlevnjak je izašao sam na Škorića i to je bio gol. Je li Škorić kleknuo da ne obrani, kako se bacio, vrag danas zna, tek balun je završio u mreži i Hajduk je poveo. Bila je to prednost koju je do kraja trebalo sačuvati „i nogama i rukama, noktima i zubima”, što bi se reklo „ i daskama i letvama”.
Ostalo je zapisano da je te 1963. Dinamo u finalu Jugokupa u Beogradu protiv Hajduka slavio sa 4:1 krajem svibnja, a da je odmah potom u završnici prvenstva početkom lipnja Hajduk u Zagrebu izborio oba boda za opstanak sa 1:0 kontra Dinama. Da je Ivan Šibl „o‘ladio” partijske drugove iz Hajduka, a oni ga shvatili doslovno i od prevelikog uzbuđenja umrli, a da je Slaven Zambata vašem kroničaru pričao kako je Zlatko Škorić mogao obraniti taj pobjednički udarac Ivice Hlevnjaka, ali je bio sklon Hajduku, ili bolje reći svojim Hrvatima iz Splita...
Ni više, ni manje... I sad vama ostaje da raspredate, komentirate, možda se u raspravama vratite i u 1960. godinu kad je Hajduk, na Starom placu svladao Dinamo sa 3:2 i time izravno onemogućio „modre” da postanu prvaci Jugoslavije, a šampion je postala Crvena zvezda.
Možda je i ta utakmica, odigrana samo tri godine ranije uvjetovala baš teške pregovore na relaciji „bijeli” – „modri”, vama kup, nama opstanak. U konačnici se baš tako i dogodilo, ali bilo je povuci – potegni, a cijena opstanka plaćena je s dva infarkta, sa smrtnom posljedicom...
Bilo je to 2. lipnja, Godine Gospodnje 1963.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....