Posjeta kratka, ali slatka, na Tri kralja, Gašpar, Melkior i Baltazar, Ante Ivković, Ivan Katalinić i Zoran Vulić, postrojeni po hijerarhiji mladosti (bolje mladosti, nego starosti, zar ne?), s njima i dobri duh, spiritus movens okupljanja, hajdučki prijatelj svih Tonći Kristić Džigi, posjetili su Ivu Begu.
A s njima i vaš pisar, da ovjekovječi susret na Skalicama, u šjor Ive doma, na broju 33.
Uz zrno ića i pića, da nas ne uvati odma‘ priša, razveselili smo šjor Begu...
Kako mu je bilo drago, ne možemo vam opisat, uz njega i familija cila, to je njemu bilo svo blago. Posjeta starih hajduka, ako u zadnje vrijeme i ne može do Poljuda, oni su došli k njemu, da mu ispričaju sve u trenu. Uz jedinu misao, samo jednu želju imam...
Ivo Bego je (pra)staro hajdučko srce, rođen 23. veljače 1937. znači za misec i po bit će mu 89 i ne može u‘vatit Stanka Babu Mrduljaša koji hita 91., ali tu je, nadomak, sasvim blizu...
Falio nam je Hajdukov kroničar Jurica Gizdić da uobliči ovu posjetu, sa svojim darovima, ali nema ga, napustio nas je i na nebu će mu bit drago kad vidi da ima onih koji „njegovu zvizdu slide”. Nedostajao je i Ivica Šurjak, kapetan i četvrti kralj, ali Šuro je bio opravdano odsutan.
Idući susret, obećanje je čvrsto, bit će na utakmicama. Kad šjor Ivo opet očvrsne i na noge stane. Malo je sad zima pa ga radije drži volja doma stat, ali kad zatopli eto njega opet do Poljuda i na utakmicama će, nada se, uživat!
Dotad, svako dobro naš šjor Ivo, i da znate, kao što vidite, nismo vas zaboravili!
Od 1955. do 1965. nastupao je za Hajduk i u 253 nastupa zabio je 14 golova, ali golovi nisu važni, njegov je zadatak bio u obrani, tko leži, ne bježi.
Imao je brata Zvonka, reprezentativca koji je osvojio kao napadač zlatnu olimpijsku medalju u Rimu 1960., imao je i brata Borana, zvanog Kubala, koji je za juniore postigao mali milijun golova, ali nije dosegao prvu momčad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....