Po katoličkom kalendaru Sveti Ivan Evanđelist je 27. prosinca, a sutradan 28. prosinca je Sveti Stojan, odnosno točnije Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorni po pravoslavlju, koji se rodio kao - Stojan Jovanović.
Nebitno je to, nego surfajući rođendanima, imendanima i tražeći intrigantne događaje strigli smo ušima na ime Stojan i dosjetili se napadača Hajduka po imenu - Stojan Mamić!
Da, da, da, Stojan Stojko Ante Mamić, punim nazivom, najstariji i (ranije) brkati od braće Mamić. Prvi prije Zdravka i Zorana. Stojan Stojko je kasnije potonuo u treći plan ili sasvim nestao sa scene dok su Zdravko i Zoran drmali. Međutim, on je taj prvi od braće Mamić koji je u trenutku bio najpoznatiji i zapravo – jedini poznat.
Rođen je u Bjelovaru 8. lipnja 1957. godine, od oca Josipa i majke Lucije koji originalno potječu iz mjesta Zidine i Bukova Gora u Bosni i Hercegovini, nedaleko Tomislavgrada. U Bjelovaru Zdravko se rodio 1959., a Zoran 1971. godine. Kasnije su se Mamići preselili u Sesvete i Zagreb.
Stojan je karijeru počeo u Zagrebačkim plavima, klubu iz Veslačke ulice gdje je danas kamp Zagrebello. Tada ih je trenirao Zagrepčanin, ali bivši Hajdukov napadač Ivan Ito Pavlica. Stojan je preporučen Dinamu, no priča kaže da ga je odbio ondašnji Dinamov trener Vlatko Marković. Potom je Pavlica ponudio Mamića Hajduku, kojeg je vodio Tomislav Ivić, a pomoćnici su mu bili Stanko Poklepović i Vojmir Vojo Kačić.
Mnogi su Zagrepčani sreću potražili u Hajduku, pri tom ne mislimo samo na Antona Lokošeka, Bernarda Vukasa, Branka Stinčića, Božidara Senčara, Zlatka Papeca, Ivana Pavlicu... Na primjer, Stjepan Major je trebao biti velika zvijezda, nije uspio u Dinamu, došao je u Hajduk nije se probio ni među „bijelima”.
Stariji će se sjetiti, mlađe nije ni briga. Tragom Majora krenuo je i Mamić.
E sad Stojan, trebao je biti - Čudotvorni... Došao je u Hajduk i Tomislavu Iviću se odmah na prvi pogled strašno svidjela njegova brzina. Vihorno brzi napadač, a godinu dana stariji od Zlatka Vujovića, kakav bi to mogao biti tandem. Ivić ga je pripremao za velike stvari, Stojan se uslikao među šampionima „bijelih” na Starom placu 1979., premda još nije nastupio i onda je njegovo vatreno krštenje uslijedilo u Beogradu u posljednjem kolu jeseni 1979.
Ivić je pripremio Stojana da se utrkuje kontra Zvonka Živkovića, tada brzonogog napadača Partizana, vraški opasnog povremenog reprezentativca.
Ne lezi vraže, Živković se ozlijedio doslovce u prvoj minuti derbija i na teren je došao Nikica Klinčarski, da ordinira po Mamićevoj strani.
Mamić se, malo je reći, nimalo nije snašao, sad je to odjednom bio taktički zadatak drugačijeg tipa, sprint nije bio neophodan i po njegovoj bekovskoj strani je curilo.
Partizan je trenirao Josip Mića Duvančić, ranije trener (i) Hajduka i to mu je bila slatka pobjeda i „osveta” što u Hajduku nije ostao duže od jedne (76/77) sezone - 3:0 za Partizan.
A naš je junak Mamić od reportera Zdravka Reića dobio ocjenu – 4. Izrazito loš. I onda je Rejo dodao još soli na ranu, napisao je: ocjenu neka podijeli sa svojim trenerom Ivićem koji mu je dao tako nezahvalan zadatak.
A Rejo je bio ivićevac, onda možete misliti koliko je sve to skupa bilo negledljivo loše.
Ivić ga je pripremio za Živkovića, a ne Klinčarskog... Umjesto Mamića tijekom utakmice u igru je ušao Nenad Šalov, ali pomoći „bijelima” više nije bilo.
Možete li pojmiti da je samo tri i pol mjeseca prije epskih utakmica protiv Hamburgera u ožujku 1980., taj jedan te isti Ivićev Hajduk tog 25. studenoga 1979. bio pregažen u Beogradu od Partizana sa 0:3.
Tu se Stojan nije snašao, nije bio Čudotvoran, pa premda je nastupio i protiv Manchester Uniteda u prijateljskoj utakmici i pobjedi 6:0 27. siječnja 1980. godine, nije se naigrao u Hajduku.
Mnogi treneri i bivši suigrači tvrde da je Stojan Mamić bio nevjerojatnih predispozicija, brz i sjajnih vještina. Imao je manu da je u obrani često bio zaboravan. Prema procjenama trenera Vojmira Kačića, nije bio mnogo zainteresiran za nogomet. Stojanov brat Zoran smatra da je Stojan bio mnogo većeg potencijala od onog što je ostvario, no nije uspio jer su treneri često bili nepravedni prema njemu. Tako piše Wikipedia.
A mi dodajemo i podsjećamo kako je poslužio za razmjenu Hajduku koji je Napretku u Kruševac poslao vratara Špira Ćosića, stopera Roberta Jurička, velikog talenta, ali i „zločestog dečka” Davora Čopa, te Stojana Mamića, e da bi doveo u Poljud vratara Zorana Simovića i krilnog napadača Dušana Pešića.
Mamić je kratko igrao za Napredak, a kasnije je brzinu stavio u službu nogometa u SAD, igrao je indoor soccer za Buffalo Stallions, Pastuhe iz Buffala. Suigrači su mu bili Damir Maričić i Stjepan Čordaš, prvi je igrao za Hajduk, Zagreb i Dinamo, a drugi je legenda Osijeka. Nakon Buffala se vratio doma, još malo u Dubravu koju je kasnije kratko i trenirao bez zapaženog ostvarenja...
Stojan, stariji brat Zdravka i Zorana Mamića. Život piše romane...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....