Ovog utorka Gradski kotar Mertojak organizira hommage Hajdukovoj tituli prvaka 1971. godine, nema datuma poveznice, nego tek tako... Ajmo slavit staro, kad ne možemo novo... Sjetili (smo) se da se Hajdukova titula dugo čeka, pa daj da evociramo uspomene uz knjigu Hajdukova ‘71., iz pera preminulog autora Marija Garbera.
Spiritus movens događaja jest Slaven Luštica, sin trenera Slavka, autora „brazilskog Hajduka” koji je igrao najljepši hajdučki nogomet svih vremena. Očekuje se i gradonačelnik Tomislav Šuta. Vreća je uspomena pred nama.
Slavit će se, obilježiti i 20 godina Kuglačkog kluba Mertojak Branka Bosanca, pjevat će klapa Friži, trebalo bi biti veselo od 19.30 sati u Župnom dvoru crkve Svetog Josipa na Mertojaku.
Iz arhive vadimo tekst priče o proslavi Hajdukove titule 1971., da vas navučemo da i vi dođete na Mertojak...
Pere, ulovi pivca...
- Jesam, Vili, uvati ga i ti – odgovorio je Nadoveza Džoniju.
Ščepali su drage beštije, fotografija je ostala za sva vremena, Vilson Džoni i Pero Nadoveza, desni bek i centarfor, golgeter lige i šampionskog Hajduka, sa svojim „trofejima” na centru.
A gledalište Starog placa „svi u bijelom”, uz tek navrat-nanos izgrađenu istočnu tribinu poviše stajanja. Tribina je „debitirala”, pisalo je da je Stari plac primio natiskanih 36.000 gledatelja. Tu u centru grada pod Marjanom. S juga je Plinara i blizu je Teatar, na sjeveru je rodilište.
Tamo danas bejzbolaši i ragbijaši igraju (se), sanja se o reinkarnaciji nogometa na tom dragocjenom pedlju gradskog prostora, a još više o poslovnoj zgradi i višeetažnom podzemnom parkiralištu, dobro bi došlo.
Prije 55 godina, proradio je vulkan hajdučke sreće i užitka.
Evo nas, dakle, u 1971. godini, u žarištu hrvatskog proljeća (da dotaknemo i društveno-političke okolnosti), stiglo je vruće ljeto i odluka na zelenom polju da Hajduk pretekne Dinama u utrci... U jugo-ligi, usred hrvatskog proljeća, hrvatska dva kluba vodila su glavnu riječ. Nakon što je Crvena zvezda nanizala tri uzastopna naslova prvaka.
Hajduk je usiljenim maršom i pobjedama s proljeća sačuvao primat, osvojio titulu nakon 16 godina čekanja, 27. lipnja 1971. urezan je zlatnim slovima u Hajdukove anale.
Nije prvi put da evociramo uspomenu na momčad Vukčević, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Lemešić, Vardić, Jovanić, Nadoveza, Jerković, Pavlica, na posljednje kolo protiv ljubljanske Olimpije od 2:1 u trenutku kad je utakmica bila formalnost (titula je matematički već bila u džepu) i sav taj hepening prije i poslije baluna bio je samo da se napaćena navijačka publika Hajduka iživi, izgušta i pukne od sriće.
Jer, titula se čekala predugih 16 godina (a evo sada više od 20), a ostala je u usmenom i pismenom predanju s koljena na koljeno upamćena kao sezona kad se igrao najljepši nogomet pod ravnanjem Slavka Luštice. Uz definitivnu promociju vedeta veznog reda Jurice Jerkovića i Mićuna Jovanića koji su se dodavali zatvorenih očiju.
Da sad ne spominjemo kvalitete svakog pojedinačno, osovina veznog reda Jovanić – Jerković bila je nenadmašna, šteta da su Miću rušile i srušile ozljede, dok je Jerković realizirao veličanstvenu karijeru.
U ta doba, 1971., da ste pravili anketu ne bi se znalo tko je bolji i više po istančanom ukusu splitske publike, Miće ili Jure, takav je talent Miće bio, dvije godine mlađi od Jerkovića.
I dodajmo Ivicu Hlevnjaka Buklu, da tercet sredine terena bude potpun.
Ono što se ne da do kraja opisati, već morate osjetiti, a ne damo ni da se otrgne iz zaborava, bilo je doba hrvatskog proljeća; zanosa nabubrenog hrvatskog nacionalizma poslije godina šutnje i borbe za nacionalne ekonomske interese usred jugoslavenskog centralizma u svakom pogledu. Probudio se hrvatski ponos, na utakmicu proslave titule Hajduka koračalo se ulicama s hrvatskim budnicama na usnama, klicalo se „banu Jelačiću” i „vili Velebita”.
Kasnije će se, u studenome, sve to bolno zataškati i silom potisnuti, nakon što je Maršal Tito po prstima dao hrvatskom rukovodstvu zbog pretjerano razmahanog nacionalizma i mnoge je face, funkcionere smijenio i marginalizirao.
No, tog lipnja 1971. godine kao najveći događaj predigre na Starom placu, bio je počasni krug što ga je u društvu Hajdukova Tita, predsjednika Kirigina uradio Mika Tripalo, Sinjanin, političar kojeg su obožavali... Tito i Mika mahali su razdraganom mnoštvu.
Stati plac se tresao klicanja, od skandiranja „Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo”, a Savka (nije bila nazočna) bila je dakako Savka Dapčević Kučar, također dijelom Splićanka, visoki funkcioner SR Hrvatske. Uz Miku malo je reći omiljena, kasnije opjevana kao „ruža hrvatska”. I ona je „nastradala” kasno najesen, smijenjena strogom rukom druga Tita.
Što se Hajduka pak tiče, sedamdeset prva ostaje kao izuzetna godina, hrvatsko proljeće je samo dalo šlagvort navijačko-nogometno-nacionalnom spektaklu na Starom placu, na utakmici poznatoj pod egidom „svi u bijelom”.
Kao što je Poljud 1980. plakao za preminulim drugom Titom, te 1971. Stari plac je ludovao od hrvatstva i osvojene titule!
Ostale su upamćene mnoge šahovnice na zastavama ravnopravno s hajdučkim tadašnjom zastavom s petokrakom. I Hajduk je plasirao na tržište naljepnice sa svojim grbom sa šahovnicom, a tek će 20 godina kasnije vratiti povijesni grb na dres. No, trebalo je prevaliti put dug dva desetljeća.
Dubrovački trombunjeri pucali su iz kubura i mužara (jednom od njih puška nikako da opali, izazivao je salve smijeha u publici), svoj su nastup imali i sinjski alkari, izvodila se korčulanski „moreška”, bojni ples s mačevima. Bio je to festival slavlja.
Zanimljivo je to s pivcima, pijetlovima, da se vratimo na prvu scenu „amarcorda”. Svaki je pivac imao svoj broj od 1 do 11 i nogometaši su ih trebali ulovit, trčat za njima, bacat se. Vrataru Vukčeviću namijenjen je bio crni pivac, ostali su se dali u lov na bijele, po brojevima, svaki svoga.
Kako bi na to danas gledalo Društvo za zaštitu životinja? Ti pijetlovi nisu imali okrutnu sudbinu onoga pivca šta su mu kontra Tottenhama 1984. u Poljudu zavrnili vratom, premda su i ovi, trofejni, sigurni smo, u konačnici skončali u teći ili škrovadi. To im je životna sudbina.
Bila je to fešta koja se zauvijek pamti, najveća od svih, ponovit će se tek na dočeku osvajača Wimbledona tenisača Gorana Ivaniševića 2001. godine ili kao kad je Hajduk slavio 100. rođendan.
Bio je to najljepši balun, prekid posta od 16 godina.
Sad se čeka evo 21 godina, glupo je bilo kakve poveznice spominjat, hajdučki narod čeka, a kad dočeka, puknit će slavlje kao što je 1971. bilo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....