Tek mu je bilo 19 kada se upisao u legendu u dresu Hajduka, zapamtila je cijela država

Sedamnaesti prosinac značajan je u Hajdukovu kalendaru, najprije kao dan kad nas je 2020. godine napustio Vojmir Vojo Kačić, trener u ansamblu Hajdukova stručnog štaba, nikad glavni, a uvijek čovjek iz sjene pogotovo u stožerima Tomislava Ivića i kasnije Ante Mladinića, sve do doba trenera Josipa Skoblara.

Doduše, bio je i glavni na klupi u posljednjim utakmicama u sezoni 1973/74, u svibnju kad je Hajduk osvojio titulu prvaka, a Ivić bio među kažnjenima nakon tučnjave „bijelih” protiv Crvene zvezde (4:1) na Starom placu tog 1. svibnja 1974.

Ivić je platio buletu (udario ga je Karasi, a isključen je i Aćimović), ali je bio kriv što je s klupe uletio u gužvu, jer nema što tražiti na travnjaku. Uglavnom, na klupi je u preostala tri susreta ostao baš Vojo Kačić, sa ceduljicama što mu ih je slao Ivić iza žice (zamislite, nije bilo mobitela!). Bilo je tako u Sarajevu protiv Željezničara (0:0), na Starom placu protiv Borca iz Banja Luke (4:1), te napokon i u presudnom posljednjem kolu prvenstva protiv Beograda (2:0) na Karaburmi.

Kačić je tako zasluženo dobio i taj, ne samo djelić slave. Ostaje upisano da se rodio 29. ožujka 1934. u Pučišćima na otoku Braču, godinu je bio mlađi od Ivića. Kao profesor ili nastavnik tjelesnog odgoja radio je u osnovnim školama, primjerice u „Vlado Bagat” na Bačvicama, današnjoj OŠ Pojišan. Tražio je talente za Hajduk posvuda po gradu („poslao me šjor Vojo”), a u Hajduk je službeno ušao 1962. na izričit poziv Ante Biće Mladinića koji je taman ustrojio, obnovio Hajdukovu školu baluna. Bio je Kačić, rekosmo u raznim stručnim štabovima, rijetko kao prvi pomoćni, ali bio je tu, na slikama i posterima, te je vremenom specijalizirao rad s vratarima. U Hajduku je trajao sve do 1991., umro je u Splitu 17. prosinca 2020. godine.

A sad veselija tema. Dok je Vojo Kačić bio u štabu Branka Zebeca (prvi pomoćnik „Zebri” bio je Vladimir Beara), tog 17. prosinca 1972., opet na Starom placu, u rano popodne sunčanog zimskog dana Ivica Šurjak je možda odigrao i najbolju partiju svog života. I to sa 19 godina a da još nije ni debitirao za reprezentaciju Jugoslavije. Selektor Vujadin Boškov pozvat će ga pod zastavu tek dogodine ujesen.

Pretjerujemo? Samo vam se čini.

Znate kakva je veličina bio Šurjak, kapetan i standardni reprezentativac, pa eto kao mladić u prosincu 1972. uradio je već tog popodneva da ga dobro zapamti cijela bivša država. Legenda kaže da mu je nakon te utakmice prišao i sam Dragan Džajić očaran izvedbom dugonoga mladića, videći u malome Šuri svoga nasljednika na lijevom krilu. A Džajić je bio samo takva klasa, Srbi su voljeli pisati i hvalisati se, Pele i Džajić, lijeva strana svijeta!

Šurjak je, naime, toliko izludio desnog beka Petra Krivokuću da je to bila ne samo vijest dana i Sportskog pregleda, nego je ostala u sjećanju svim navijačima Hajduka, suvremenicima toga doba.

Pričalo se naime, „znaš ono kad je Šuro izvrtio Krivokuću”.

A taj Krivokuća bio je ponajbolji desni bek Europe i zbilja ne pretjerujemo, s time da ga je nažalost ubrzo ozljeda udaljila s terena. I zbog ozljede nije nastupio na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u SR Njemačkoj. Godinu i pol nakon Šurjakova vrtuljka. Desnog beka na SP u SR Njemačkoj igrao je Ivan Buljan.

Hajduk je, dakle, tog 17. prosinca 1972. sa 2:0 svladao Crvenu zvezdu, strijelci su bili Nadoveza i Šurjak, a Hajduk je igrao u sljedećem sastavu: Sirković, Bošković, Boljat, Buljan, Holcer, Rožić, Hlevnjak, Mužinić, Nadoveza, Jerković, Šurjak.

Trener Branko Zebec s klupe nije posezao, odnosno nije našao za shodno da posegne za zamjenama. To je bilo takvo vrijeme, biti u prvih 11 bilo je svetinja, a ne ka‘ danas, pet zamjena, ma ajte molim vas... Doslovce pola momčadi. I onda treneri kažu da im je često važnije s kim završe utakmicu, nego tko je započinje. Međutim, što bi rekli stari Rimljani, „o tempora, o mores”, o vremena, o običaji!