Najlakše bio bilo zaronit u emocije, da suze (radosnice) poteku, ali kad netko, šofer vremeplova vaš, vidi da mu za stolom sjede vršnjaci Blaž Slišković i Zlatko Vujović i vrte film hajdučkih uspomena iz osamdesetih, a da im je tu i Ivica Šurjak, do njih, reprezentativni suigrač i kapetan, onda je to poseban događaj... I ugođaj. I nije lako suzbiti emocije, ostati čvrsto trezven i ozbiljan. Sjećanja su vražja stvar...
Da, otvorio se konačno taj mural zvan čežnja, na Mertojaku, u Ostravskoj ulici, na parkiralištu, uz Točkicu, Doktor Baka i bijeli dres (a tko će stavit zvijezdu danas, a sa šahovnicom nije igrao, opravdanje je prokleto istinito zbog čega je na muralu dres samo bijel, čist kao duša ili snijeg i tko da bilo što zamjeri).
Ali, to je on - Blaž Slišković. Nije bilo tko. Prepoznatljiv nadasve. Doktor Baka u svom pravom hajdučkom motu i pogledu, a iza mu je natpis Marlboro, sarajevski Marlboro, za njega nije bilo bolje cigarete i „dopinga” i igrao je bogovski i ujedno pušio kao Turčin i kaže da mu nije smetalo.
Ako tako kaže danas, mi mu vjerujemo, nije se mural priredio nizašta, kamo sreće da ima još neki Doktor Baka danas, pa makar pušio cijelu karijeru,..
Bila je to fešta kako Hajduk to zna prirediti, zapravo ukupna emocija Hajduk, ne nužno trenutačni klub... Baklje, papelitosi, pjesma, skandiranje. Zvani i neznani. Dres „bijelih” s brojem 8 donio je Sliškoviću Jurica Gizdić, kroničar „bijelih” u ime službenog Hajduka. Ivica Šurjak je došao, legendarni kapetan predstavlja sam sebe i sve generacije Hajduka, faca je osobita. Pa su se pojavili i Nikica Cukrov, Vjeran Simunić, Drago Ćelić, Tonći Martić, Denis Putnik, Zoran Kukoč... Potonji je s Bakom igrao u Hrvatskom dragovoljcu i bili su „cimeri”, a Kuki je i junior i veteran „bijelih”, prvi rođak slavnog košarkaša Tonija. Došao je i Deni Lušić, poškovac, poseban uvijek sa svoja dva olimpijska zlata u vaterpolu.
I ne samo to: gradonačelnik Tomislav Šuta je došao pozdraviti i Baku i događaj, pokazao je pravi senzibilitet da prida važnost Sliškoviću, Hajduku, događaju i doživljaju. Uz pozdrav Baki dao je svemu posebnu dimenziju.
Govorili su organizatori, kako su to „izboksali” da mural osvane, Branko Bosanac ispred Torcide Mertojak je tu, program je vodio Joško Elezović, znalački i simpatično kao i uvijek, govorila je Jagoda Cicvarić Goreta, a novinar u usponu kako su ga predstavili, Dražen Nikolić spomenuo se svoje uspomene na Doktora Baku. I ništa bez Joke Buzova ne bi bilo, a on se sakriva, nemoj mene, kaže, a on je prvi kotač zamašnjak bio.
Baka, u društvu supruge Dijane koja ga je vjerno dopratila na ugodan izlet u omiljeni Split, bio je baš ganut:
- Nemam riječi, znao sam da se priprema nešto, ali sve zajedno je nadmašilo moja očekivanja. Bilo je fantastično, uspomena za cijeli život. Ostaje mi zadovoljstvo da sam Hajduku dao nešto što se pamti, makar je uvijek moglo bit još više i bolje, ali tako to biva u životu...
Slišković u bijelom, u košulji, a na grudima mali tovar... Objasnio nam je da je to modni izričaj poseban za ovu prigodu, „dalmatinska bila” se zove košulja, ekskluzivno za Baku za danas, za Mertojak, za mural, brand Mago stoji iza nje i kažu nam, zašto bi nam drag bio krokodil ili konj, svaka njima čast, a može se na prsima imat i malog tovara, magarčića, simbol Dalmacije.
Da ne zaronimo duboko u opasne vode reklamiranja, zaustavimo se, zakočimo. Bila je to fešta za pamćenje, Baka i Dijana njegova, sjetili su se dana provedenih u Splitu i uvijek mu se rado vraćaju. Sad imaju i mural, Mertojak, Ostravska, Doktor Baka vas gleda...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....