Nova godina je za hajdukologiju – tužan dan. Pretužan. Nova počne odmah s tugom... Na prvi od godine napustio nas je Kalimero, dvi su već zime prošle. Mario Boljat, zlatna rezerva „zlatne generacije” Hajduka, dvanaesti igrač. Ali, 12. na terenu, ne na tribinama. Ili u medijima.
Već smo ga opjevali nekoliko puta, segmente vlastitog teksta najbolje je ponoviti. Boljat, dakle, kao neizostavan nogometaš, a nema ga u onoj postavi koja se pjeva poput pjesmice napamet, Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.
A Boljat? Nije u prvih 11, ali eno ga na slici njih 12, gdje je tadašnje zlatno kroničarsko pero zlatne generacije Zdravko Reić naš, iz Slobodne Dalmacije, urgirao kod Tita Kirigina da se uz trenera Tomislava Ivića i 11 hajduka stavi na poster i 12. igrač. Mario Boljat, neizostavni.
I tako se u ljeto 1974. kad se slavila prva dupla kruna Hajduka u povijesti (i Trofeo Ciudad de la Linea) dogodila ta neobična slika, fotografija, poster, da ih je na slici – 12. Svih onih 11 što ih vrapci na krovu znaju i s njima još i – Boljat.
Boljat je bio Kalimero, ali su ga s radošću zvali i Špaher i Gobo, jer zašto to ne spomenuti... Splitska publika zna s nadimcima, kako li su samo ćelavoga Milana Petrovića duhovito prozvali Rico. Boljat je pak bio i Špaher i Gobo jer je stvarno bio takav, kvadratast i gobav, međutim nije se nimalo ljutio na te nadimke darovane od često surove splitske publike. Od navijača koji se umiju s guštom, kao izraz simpatija, narugati koječemu, a Boljatu našem samo zato jer po stasu nije bio elegantan ka‘ pinel a la Šurjak ili Peruzović.
Ta ista publika ga je nadasve voljela i uvažavala u tom tipično mediteranskom kontrapunktu ljubavi i posprdnih žalaca. Kako ga ne bi voljela kad je Mario Boljat bio borac bez mane i straha, nadasve pouzdan i kao bek i kao vezni igrač, a u momčadi je trenerima bio omiljen, Katica, odnosno Kalimero za sve!
Napokon, zabio je i važne golove, glavom(!) Marijanu Jantoljaku za pobjedu 1:0 protiv banjolučkog Borca u finalu Kupa ujesen 1974. u blatu beogradskog Stadiona JNA, a zlata vrijedan bio je i pogodak u Nišu na Čairu Radničkome (prvi gol u pobjedi 2:0) u proljeće 1979., a što je Hajduku trasiralo put do titule prvaka, posljednje u Jugoslaviji.
A zašto Kalimero?
Pa zato jer je taj omiljeni lik crtića, Talijan po porijeklu, tek izlegli crni pilić s ljuskom jaja na glavi i zavežljajem preko ramena stalno kukao „pa to je nepravda, to je nepravda...”
Šteta što takvih crtića danas nema na malim ekranima ili ih mi barem ne srećemo, a Kalimero je bio oličenje Boljata koji kao da je negodovao „to je nepravda što nisam u prvih 11, to je nepravda što i ja nisam u reprezentaciji, a baš svi jesu”!
Pa ga je takvog, crnog, s ljuskom na glavi kako zdvaja, slikao i crtao nenadmašni, na žalost i sam već odavna pokojni karikaturist i publicist Tonči Kerum. Tvorac Berekina i serije famoznih, antologijskih karikatura. Pa je Boljat ovjekovječen i zapamćen kao - Kalimero.
Da se nepravde isprave eto ga na slici: 12. je igrač „bijelih” na posteru. A pozvan je naknadno i u reprezentaciju tamo 1977. godine, kad je selektor (jer tada riječ izbornik još nije bila izmišljena) Marko Valok pozvao i Boljata, zapravo selektorski tercet Marko Valok, Stevan Ćele Vilotić i Gojko Zec, e da im bekovski par čine hajdukovci Mužinić – Boljat; u pokušaju proboja kroz kvalifikacije na Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini. Gdje se u konačnici, nažalost, naša tadašnja državna selekcija, nije plasirala.
Nakon 6:4 pobjede u Bukureštu protiv Rumunjske, izgubilo se 0:1 protiv Španjolske u Beogradu na „marakani” i ništa od Argentine koju je do naslova svjetskog prvaka vodio dugokosi idol Mario Kempes, u doba kad se Diego Armando Maradona još nije ni pojavio na velikoj sceni, a selektor je bio El Flaco - Suhi, Cesar Luis Menotti.
No, Boljat se barem upisao u reprezentativce. Iz te plejade Ivićevih asova, svih 11 s početka teksta poimenično odjenulo je dres „plavih” i plus Katalinić i još Boljat skupa s njima, kasnije i Boriša Đorđević...
Otišao nam je Kalimero preklani, iznenada, od srca, na Novu godinu, rođen 1951... Ostavio je dubok trag ne samo u Hajduku nego i u Domovinskom ratu nesebičnim angažmanom domoljuba na prvoj crti bojišnice. Ispraćen je na Lovrincu s golemom pažnjom kako Hajduka tako i suboraca, hrvatskih branitelja.
Hajduku se potom nehotice potkrao gaf. Na prvoj idućoj utakmici, koja se dogodila tek dvadesetak dana kasnije smetnuli su s uma za Boljata ordinirati minutu šutnje, tj. tišine. Jurica Gizdić bio je na godišnjem odmoru. Nije bio kriv, ali Gizdić se, krajnje profesionalan i odgovoran, duboko grizao zbog tog propusta.
Dogodi se, glavno da je Boljat ostao u srcima i uspomeni. A sad kad više nema ni Jurice Gizdića, umro je, tko će se o svim tim hajdukovcima i hajdukologiji vitrina i slika i priča i počasti i povijesti „bijelih” dalje brinuti, još ne znamo...
Ima li netko vičan, ima li netko Jurici Gizdiću sličan?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....