Rođendan Hajduka, pa sutradan Valentinovo ima i posebno tužnu notu, jer danas, 14. veljače, prije četiri godine umro je Željko Mijač, tek je bio napunio 68... Mlad, još je puno toga mogao dati... Jedan je od onih koji svaki put zaslužuje crticu sjećanja, veliki talent s Prokurativa gdje se igralo na male branke, pa su ga Vojo Kačić i šef Ante Biće Mladinić ubrzo prigrlili na Starom placu. Željko Mijač, s nadimkom Cico.
Odličan igrač, tehničar i strijelac imao je pegulu da mu veliki Jurica Jerković pravi konkurenciju, pa je mogao biti tek zlatna rezerva zlatne generacije. Kad je izgubio strpljenje, u ljeto 1976. otišao je u Rijeku, tamo mu je otac živio.
Kasnije je bio i trener, miljenik u stožerima Tomislava Ivića diljem Globusa (Emirati, Belgija), te vjerni suradnik Joška Skoblara, Stanka Poklepovića, Luke Peruzovića... Omiljen osobito na Pjaci zadnjih godina gdje se u ova doba kad ne radi više kafić „Gaga” bistri Hajdukova svakodnevica „kod Đole”. Pa će se sigurno i tamo, u kafiću Vlatka Đolonge sjetiti svoga Cica i upaliti mu svijeću u spomen. Uz onu njegovu uvijek istu katrigu uz prozor, što gleda u izlog bivšeg Jugotona.
Tamo je nebrojeno puta čekao i vašeg reportera koji bi, ružne li mi navike, uvijek kasnio. Ali bi uvijek i došao i Cico je to znao, strpljivo bi me čekao.
- Uvik kasniš, kreni ranije – prekorio bi nas poput starijeg brata, a onda bismo uz neku našu nemuštu ispriku učas i obavezno zaronili u hajdučke i nogometne priče.
Odnijela ga je korona prije četiri zime i ono što se zvalo - zaboravili ste – komorbiditet: istovremena pojava ili prisustvo više bolesti...
Hajduk nije imao tu sreću i mudrost da ga odabere za šefa omladinske škole prije šest-sedam ili sad već deset godina kad je pun nade dolazio u nekoliko navrata u kancelarije na drugom katu Poljuda da izloži svoj plan. Hajduk se, birajući, okrenuo drugačijim rješenjima. Mijač se nije više uspio vratio u Hajduk i s tom nekom vječnom sjetom u glasu je i otišao.
Ne zaboravljamo, bio nam je i vjeran i vješt sugovornik u komentarima utakmica u Slobodnoj Dalmaciji.
Ostaje zauvijek bilješka kod Hajdukova kroničara, a i on je sad već pokojni, Jurice Gizdića koji piše:
- Željko Mijač je rođen u Splitu, 13. siječnja 1954. godine. Nogometnu karijeru započeo je u mlađim uzrastima Hajduka, dio je momčadi koja je prozvana zlatnom generacijom „bijelih”. Za Hajduk je odigrao 146 utakmica od čega 83 službene, te je postigao ukupno 40 golova.
Respektabilne brojke, nema šta.
- Po završetku juniorskog staža sezonu kaljenja proveo je u tada drugoligaškoj Rijeci 1972./73., da bi se u ljeto 1973. vratio u Hajduk na poziv trenera Ivića gdje ostaje sve do 1976., kad odlazi opet u Rijeku; sad u redove čvrstog jugo-prvoligaša s Kantride. I ostaje sve do 1981., u Rijeci je na hajdučke trofeje, dvije titule prvaka (1974. i 1975.) i tri Jugokupa (1973., 1974. i 1976.), dodao i dva riječka Jugokupa, 1978. i 1979 godine.
Jedan je od onih mnogih koji su nosili i bijeli dres Hajduka i crveni Splita, a kao trener Uskoka s Klisa bio je prvak tadašnje Druge lige, premda je potom Klišanima birokratski uskraćen prodor u elitno društvo Hrvatske lige, jer nisu imali adekvatne uvjete.
Legenda je postao u Iranu. Slavni nogometaš minhenskog Bayerna, Iranac Ali Daei nije želio nigdje, a da mu Mijač nije desna ruka u stožeru. Vijest o smrti Mijača prije četiri godine, prenijeli su mediji diljem Irana i Azije, a mi ga se i danas sjećamo, pamtimo našeg prijatelja i suradnika Cica...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....