U bogatoj povijesti Hajduka postoje imena koja ne iskaču uvijek u prvi plan, Siniša Fulgosi bio je jedan od takvih

Umro je Siniša Šimun Fulgosi, stari nogometaš Hajduka, pa kasnije i Zagreba šezdesetih, a onda i funkcioner „bijelih” osamdesetih. Bio je član uprave. Vodio je ispred Društva prijatelja Hajduka i sastanke s navijačima, pripreme pred derbije, kao spona kluba s Torcidom. Bile su često zahtjevne sjednice za raporte vašeg šofera vremeplova, vremena su sve više bivala uzavrela...

Nekoliko godina Fulgosi je bio i vođa puta prve momčadi, čovjek zadužen da u svojoj torbi ima sve sportske iskaznice i dokumente, zadužen brinuti se i o čekiranju avionskih karata na šalterima prigodom putovanja po destinacijama bivše države. Funkcija vođe puta kao dobrog duha momčadi bila je posebno važna, bili su to Ferante Colnago, Duško Parađina, Ante Dorić, a Siniša je bio osobito omiljen tadašnjem treneru Peri Nadovezi u, rekosmo, drugoj polovici osamdesetih.

Opis omiljen baš mu je pristajao. Ante Zonzi Ivković, sinonim za veterane Hajduka, sjeća se Fulgosija s nostalgijom:

- Siniša je dite Hajduka direktno iz dvora podno murve. Ono iskonski naše, korijeni Hajduka, šta bi ja reka, dvor i murva... Upadali smo zajedno u prvu momčad kad je trener bio Ozren Cina Nedoklan i Frane Matošić sa šjor Cinom. Išli smo na neki turnir u Mostar, prvi put zajedno. Sklopili smo odmah trajno prijateljstvo. Bile su to zadnje sezone amaterizma, romantike, profesionalizam je već kucao na vrata...

Fulgosi je objektivno malo igrao za Hajduk, nije se mogao probiti. Otišao je u Zagreb, studirati pravo i igrati za Zagreb, iz Ulice pjesnika Kranjčevića, kao što su to tada radili još neki poznati hajdukovci, Ante Žaja, Pave Garov, Stipe Ilić... Usput, Garova se u ljetopisima često piše - Pavle, no Garov je za sve koji su ga poznavali izbliza bio i ostao Pave.

Naš stari kolega Zdravko Reić i ovom je prigodom dragocjen da nam podari sjećanja:

- Siniša je bio najomiljeniji subjunior i junior Hajduka, to su ka‘ ulazni juniori. Kad bi mladi igrali ligaške predigre na Hajdukovu, na Starom placu, publika je uživala baš u njemu. I to zato jer je bio sitan, baš malen, živahan, a sjajne tehnike. I kad bi balun bio u njega, nastao bi pravi urnebes, publika je za Sinišu navijala, doživio bi prave ovacije.

Rejo pamti:

- Jednom je Hajduk igrao u Sarajevu i dospio je Fulgosi u sukob s krupnim Srboljubom Markuševićem. Cijela je momčad stala u obranu omiljenog Siniše, stvorilo se klupko... Bio je sitne građe, pa se možda zbog toga baš i nije probio puno u prvu momčad. Nema tome puno susreo sam mu sina na trajektu, Siniša je zadnje vrijeme proveo u Supetru. Rekao mi je da mu tata već neko vrijeme nije dobro... Nažalost, brzi kraj se slutio...

Ostaje uspomena na dragi lik i dobrotu Siniše Fulgosija, radio je prije mirovine u gradskim službama u prostorima kraj nekadašnjeg matičara, a tu kraj redakcije Slobodne Dalmacije je i stanovao, sretali bismo ga redovito kako „šeta pasa”... Uvijek ćakula i šta će biti s našim Hajdukom...

Ljeta je u mirovini provodio u Postirama, a onda je „nestao”, bolest ga je zavezala baš za Brač i Supetar odakle je i stigla tužna i neumitna vijest.

Zonzi nam je poslao dvije slike Fulgosija iz svoga albuma hajdučkih uspomena: proslava 100. rođendana „bijelih” u Teatru 2011. godine, a druga je s veteranima Hajduka na putu u Australiju, kraj jumbo-jeta kompanije Qantas u proljeće 1986., kad su s veteranima bili i Buljan i Holcer i Vukčević i Hlevnjak i Ivo i Zvonko Bego i Luketin itd., ali i – Rato Tvrdić... I Siniša Fulgosi.