Radunica kala mala, Juru velikana dala... Godine prolete učas, a 3. lipnja posebno je tužna obljetnica u familiji „bijelih”. Šest je godina prošlo da je preminuo Jurica Jerković, nadasve omiljeni i jedan od najvećih nogometaša Hajduka svih vremena.
Riječi su većinom potrošene, Jerkovićev golem opus legendarne „desetke” i kapetana Hajduka na Starom placu, te kasnije umješnog funkcionera u Poljudu, višekratno je opisan. Baš kao što je posljednje godine života proveo na margini zbivanja, kao umirovljenik, čime je mit o njemu postajao sve veći.
Bio je ranjen u duši, smatrajući da ga je Hajduk zanemario u smiraj života, pa je i sprovod velikana prošao „tiho i u krugu obitelji”. Ne želeći ni slučajno da se „bijeli”, bilo tko od ajmo reć „službenog Hajduka” nacrta na Lovrincu. Iz Jurine obitelji čvrsto su im dali do znanja, dolje u Poljudu, da nisu poželjni. Čisto, bistro. A volja pokojnika treba se poštivati.
- Niste vodili računa kad je trebalo, pa ne trebate ni sada – bio je obiteljski moto pokopa „tiho i u krugu obitelji” i čvrste odbijenice Hajduku da ostanu doma.
Sigurno da bi mu bilo drago da je pod stare dane pozvan da u Poljudu bude demonstrator mladima, imao bi što pokazati, kako štopat balun, na primjer, udrit livom i desnom i osjetio bi se važan kakav je i bio, a taj honorar(čić) dobro bi mu došao.
No, iz Poljuda su šutjeli, kao da nisu znali kako je Bayern primjerice svojedobno pružio ruku jednom Gerdu Muelleru... Preponosan kakav je bio, ranu je na duši nosio šutke.
Otišao je Jure prerano, sa 69 godina, podsjetit ćemo se šturih brojki kako je rođen u Splitu 25. veljače 1950. godine gdje je i preminuo prije točno šest godina. Brojka od 529 utakmica i 219 golova u dresu Hajduka skriva činjenicu da je s Hajdukom osvojio titule prvaka 1971., 1974. i 1975. i nanizao svih pet zaredom kupova od 1972. do 1977. U dresu reprezentacije bio je na dva Svjetska prvenstva 1974. i 1982., kao i na završnici Europskog 1976. godine.
Da se sjetimo načas kako ga je opisao Miljenko Smoje pod pseudonimom Mali marinko. U redovitom osvrtu na Hajduk subotom, na stranicama Pometa, priloga Slobodne Dalmacije, Smoje je dao oduška svome talentu velikog pisca:
- Da je bilo maloga Juru opiturat u crno, parija bi Pele...
Tako je Smoje ocrtao Juricu, smatralo se autentičnog nasljednika Frane Matošića. Što je bio i ostao poseban kompliment u hajdučkoj nomenklaturi.
To, „da ga je bilo piturat u crno, parija bi Pele”, bilo je napisano a propos izvedbe kojom je 20-godišnji Jerković očarao Maksimir u pobjedi Hajduka 1:0 protiv Dinama rujna 1970. godine. U večerima kad se tek kovala šampionska titula koju će „bijeli” na ljeto vratiti u grad pod Marjanom prvi put poslije 1955...
Kao da je znao Mali marinko (tako se Smoje potpisivao, Mali s velikim, a marinko s malim m) da će baš Jerković u srpnju 1971. zabiti Brazilu čudesan gol sa 25 metara u 2:2 utakmici u Rio de Janeiru. Bilo je to na Maracani pred 200.000 gledatelja na oproštaju Pelea od reprezentativnog dresa „selecao verde oro”. U goste su Brazilci prigodno zvali baš Jugoslaviju jer su držali da je to, da smo tadašnji mi - „europski Brazil”. I onda im se usred ovacija Peleu ukazao i naš Jure, Jurica Jerković. Trojica hajdukovaca na oproštaju Pelea, Radomir Vukčević na golu, Dragan Holcer u obrani i on, Jure, zabio je golčinu za sva vremena! Vratar Felix nije imao sreće...
Kasnije, kad je već bio profesionalac u Švicarskoj, u Zuerichu i Luganu, na zalazu karijere pozvan je Jerković da u Avellinu svojim umijećem uveliča nastup u „selekciji svijeta” u revijalnom nastupu velikana. Bio je tu i Diego Armando Maradona, pa je tako Jerković postao jedan od onih koji su se za igračke karijere doslovce na utakmici približili dvojici najvećih.
Da napišemo da im je bio ravan, Peleu i Maradoni, rekli biste da pretjerujemo. Kako hoćete. Međutim, takav grafit, crtež, postoji u Radunici. Jure, s pokalima za yu-prvenstvo i Jugokup, pokraj njega gledaju ga sasvim mali Pele i Maradona. Stariji, koji su Jerkovića gledali uživo i to godinama, imaju o tome istančano mišljenje. I nimalo ne dvoje: Jure je bio nenadmašan velemajstor.
Rekao bi Brane Oblak „malo je bježao od duela i nije mi odmah dodavao lopte, bio je u početku vidno ljubomoran, ali je brzo shvatio da smo zajedno jači”. Oblak je priznao kako je i sam bio očaran potezima vještog suigrača i da se za njega isplatilo duplo trčati. Vezni red Mužinić, Oblak, Jerković, nudio je svo savršenstvo (već tada modernog) nogometa. Oštrinu, tempo, umjetnost. Šta ima veze da nam je Oblak i to znao reći, kao da je to ružno zapisati, to da je „malo bježao od duela”? Kao da mi to ne znamo? Kao da to umanjuje Jurinu veličinu?! Nitko nije savršen. A balun Jurice Jerkovića bio je praznik za oči.
Podsjetimo da se od Hajduka oprostio u 4:0 pobjedi u prijateljskoj utakmici protiv Aston Ville u kolovozu 1978., iznesen je na Starom placu na ramenima suigrača; u Poljud je 1980. došao sa Zuerichom na Trofej Marjana, a bio je i sportski direktor „bijelih” od 1988. do 1990., te unio inozemni kapital u klub. Imati sponzora izvan granica socijalističke Jugoslavije (firma se zvala JEBAG, Jezler und Baumann, iz Švicarske) bio je pionirski podvig.
Pogađate, i tada se Hajduk mučio s financijama, a Jerković je izveo potez – čarobnjaka. Baš kako je i igrao, te dijelio balune sa centra, kad bi se Hajdukov, ivićevski kontra-napad „razvio u strijelce”. Baršunastom kopačkom, preciznije nego rukom...
U smiraj života, rekosmo, dok je još bio u snazi, nije mu se ispunila životna želja da bude mentor mladim naraštajima „bijelih”, demonstrator tehnike baratanja balunom, a imao bi što pokazati. Uvijek bi nešto iskrslo da se u suštini plemenita ideja ne ostvari.
Zapisali smo svjedočanstva njemu najbližih „zlatnika” iz superiorne generacije, pa da ih ponovimo:
Vilson Džoni:
- Ja i danas još uvik mislim, evo ga, doći će sad svaki čas na svome motoru da se nađemo kod „limenke”. Uvatim se u pogledu kako ga čekam iza kantuna, a njega nema, ne dolazi... Jure je moja ljubav najdraža... I ne postoji nijedan kakav je on bija... Jure je najveća legenda i najveći nogometaš šta ga je Hajduk ikad ima.
Ivica Šurjak:
- Svi smo bili ovisni o njegovim balunima, a posebno ja. Zna bi, kad je balun na centru kod njega, da ja moram počet šprintat po livoj strani, a balun će doć. I doša bi, ka da ga je pinelom nacrta i posla... Sve nas je učija balunu i svi smo s njim postali još jači.
Dražen Mužinić:
- Svi znaju da je bija veliki igrač, a ja ću podvuć da je bija i veliki čovik. I to je važno reć i podsjetit se uvik. U Juri nikad nije bilo nimalo zloće, ni onda kad mu je bilo najteže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....