Hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića uhapsile su, uhitile austro-ugarske vlasti 14. siječnja 1871. godine u mjestu Runovići, u Imotskoj krajini. U kraju Ivana Buljana Ike......
Dakle, nije ovih dana siječnja sve opereta i Mala Floramye i Ivo Tijardović, ima tu i ozbiljnijih događanja za povijest Hajduka...
Zašto to pišemo? Pa zbog riječi gimnazijskog profesora Josipa Barača koji je osnivačima kluba razriješio dvojbu kako da ga nazovu:
- Upali ste ko hajduci. Klub neka se Hajduk zove! Junaštvo, čojstvo, poštenje, drugarstvo. Prkos moćnome, zaštita slabome!
Inspiracija profesoru bio je baš Andrijica Šimić, bez obzira što se njegovo hapšenje u tamnici naroda zvanoj crno-žuta monarhija Austro-Ugarske dogodilo točno 40 godina ranije.
Hajdučija i prvi među njima Andrijica bili su nadaleko poznati, o njima su se raspredale (hajdučke) priče.
Hajduk je ne tako davno u svome marketingu obnovio sjećanja na hajduka Andrijicu, a imao je u ponudi i rakiju hajdučicu.
Uhapšen je sa još 25 svojih jataka, hajduka, a u hajduke se odmetnuo zbog – nepravde. Nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, lokalni kadija nije mu pomogao. Dapače.
Dakle, naši krajevi s jedne strane su bili Austro Ugarska, a s druge Turska, odnosno Osmanlijsko carstvo. Pričamo o drugoj polovici 19. stoljeća.
Kad je već postao hajduk i oko sebe okupio istomišljenike - gledajte na njih sa simpatijama, a ne kao na „drumske razbojnike” - napadao je osmanske karavane i trgovce, najčešće na potezu Imotski – Vrlika.
Na planini Kamešnici i danas se po njemu zove Šimića pećina.
Znao je odlaziti u pohode sve do Kupresa, Glamoča, Duvna (danas Tomislavgrada), Mostara, pa dalje još do Travnika i sve do – Sarajeva.
Budući da je pljačkao i na teritoriju Austro-Ugarske i njima je dozlogrdio, pa su ga naposljetku oni uhapsili.
Osudili su ga, zajedno s njegovih 25 hajduka na dugogodišnje zatvorske kazne, suđenje je održano u Splitu i bila je to – kažu – prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku!
Nakon 30 godina je pomilovan i pušten na slobodu, u zatvoru je bio u Kopru. a u Split je doputovao brodom iz Rijeke. Kad je pušten (p)ostao je legenda. Na splitskoj Rivi priređen mu je veličanstveni doček, što nas ne čudi, Split je takav i dan-danas, malo treba za veselje i mitinge, a po selima je tek hajduk Andrijica tretiran kao živa legenda. I u starosti je Šimić sačuvao zavidnu snagu i po narodnom predanju s koljena na koljeno mogao je s mjesta magarca preskočiti, živog tovara!
Može li danas poneki nogometaš Hajduka poput hajduka Andrijice preskočiti magarca? Baš bi to bilo zgodno i zanimljivo zagrijavanje, a mogli smo Ivana Balinta, čuvenog navijača „bijelih” zamoliti da opet u šetnju do Poljuda dovede svoga tovara, kao što je to onomad, devedesetih i učinio.
Šalu na stranu, tek hajduk Andrijica Šimić poveznica je s „bijelima” ovih hladnih siječanjskih dana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....