Uvik i iznova i nikad nas neće štufat. Hajduk je prije 71 godinu ostvario najveću pobjedu protiv Dinama i to u Maksimiru

Sedamdeset i jedna godina...

Pišemo o tome i podsjećamo, hajdučki puk je posebno ponosan na tu rekordnu pobjedu, a toliko toga smo već ispisali da nema nego da umnogome ponovimo stari zapis. Uvik i iznova i nikad nas neće štufat. Dakle, 3. travnja i to 1955. Hajduk je ostvario najveću pobjedu protiv Dinama svih vremena, 6:0 je bilo i to u Zagrebu u Maksimiru. Ka‘ nekidan kontra Vukovara 1991 u Osijeku u Gradskom, vrtu.

Dinamova najveća pobjeda kontra Hajduka bila je 5:0 i to u kupu, u Maksimiru; slavili su „modri” i sa 5:1 pod Marjanom, na Starom placu u Splitu, ali šest komada samo je Hajduk uvalio u međusobnim susretima, početkom rujna 1955...

Povijesna je to utakmica koje se sjećamo svake godine, obnovimo sjećanja na detalj, kako je kod stanja 6:0 za Hajduk Vladimir Beara obranio penal Lavu Mantuli u 72. minuti čime je Hajduk spriječio Dinamo da mu zabije makar počasni gol, a budući da je 6:0 za „bijele” bilo već u 69. minuti, jasno je da su posljednjih dvadesetak minuta (nije onda bilo sudačke nadoknade vremena) digli papučicu s gasa, smanjili žestinu.

Uvijek se spominjemo kako je u trenutku totalne Hajdukove dominacije, a Dinamove depresije, Vladimir Geza Šenauer – sija na balun! Sjeo na loptu!

Nesportski gest inače dragog mu Geze razljutio je Franu Matošića, najvećeg Hajdukova kapetana svih vremena, pa je Frane potrčao prema Gezi, a Šenauer se brzo pridigao i utekao da ga Frane ne dohvati:

- Da san te uvatija, dobija bi dobru škopulu – vika‘ je Frane.

Geza se malo zaigrao, ponijela ga briljantna predstava, a Frani se ta Gezina nesportska parada ponižavanja suparnika nimalo nije svidjela.

Za napomenu danas se obitelj izvorno i službeno piše Schönauer, premda se godinama, pa i u Hajdukovim ljetopisima pisalo fonetski – Šenauer. A i nama je draže pisati ga kako smo i navikli sa „š”, neće se ljutiti Gezin sin Miro, naš stari prijatelj.

Da je predstava bila baš velika lako vam je naslutiti, iako je danas sasvim malo živih svjedoka koji su prije 71 godinu bili na Maksimiru među 40.000 nazočnih.

Među svjedocima je i naš dragi kolega Zdravko Reić, kojega je feratom na derbi vodio otac Bruno. Zdravko je tada imao 14 godina...

- Tri su dnevno ferate išle iz Splita za Zagreb, nisu to bili posebni navijački vlakovi, nego redovne pruge, ali ovom prigodom baš prepune navijača. Sjećam se da smo bili u trećem razredu, vagon otvorena tipa, na drvenim klupama smo sjedili, bez kupea. A more navijača Hajduka slobodno bi došlo do Trga i tamo se grupiralo za hod prema Maksimiru, nikakvih problema nije bilo – prisjeća se Rejo.

Zarana se dalo naslutiti kako će derbi - važan i za konačan rasplet na ljestvici - dramatično prevagnuti na stranu gostiju iz Dalmacije. Koje je pak predvodio, pogađate, nenadmašni Zagrepčanec Bernard Bajdo Vukas.

Počelo je brzim udarom, Vukas i Joško Jole Vidošević u 7. i 12. minuti postavili su već vodstvo „bijelih” na 2:0, a Sulejman Sula Rebac u 32. je povisio na 3:0.

Priča je bila završena, Dinamu se tada, kod 3:0 vodstva „bijelih” ozlijedio Branko Režek i budući da onda nije bilo prava zamjene, neko vrijeme Režek je samo statirao, te se u drugom dijelu susreta uopće nije pojavio na terenu, Dinamo je igrao s igračem manje, s desetoricom. U nastavku Vidošević (57), Rebac (66) i Vukas (69) dodali su još po jedan gol za 6:0, da bi onda, rekosmo, The Great Vlad, Vladimir Beara obranio kazneni udarac Lavu Mantuli i sačuvao mrežu čistom. Dodao je i svoj obol veličanstvenom rezultatu.

Trener Hajduka te šampionske sezone bio je Beograđanin Aleksandar Tomašević, osobit, pravi gospodin sa šeširom, doveden kao furešt da unese ozbiljnost u veliku momčad koju su dotad vodili Luka Kaliterna, Ljubomir Benčić i Jozo Matošić, a znate kakvi smo, uvijek je bilo grintanja. Neka malo stranca da uvede reda. I to je Tomašević sjajno radio.