Barabi je i danas neugodno kad mu to spomenemo, a spomenemo jer je u posljednje vrijeme često s nama na putovanjima, gostovanjima Hajduka i kad ga predstavimo onda vaš šofer vremeplova kaže, to je moj prijatelj, onaj šta je pivcu zavrnija vratom na centru Poljuda prigodom utakmice polufinala nogometnog Kupa UEFA Hajduka i Tottenhama (2:1) 11. travnja 1984...
- A što ću – pravda se Ante. - To je tada tako bilo. Mladost ludost – kaže tihim glasom dok pruža ruku i predstavlja se.
- Ja sam Ante, e, onaj od pivca...
Kasnije je izrastao u diplomiranog pravnika s diplomom na Pravnom fakultetu u Rijeci i nogometnog suca iz svoga Paljuva, poznat ne samo u zadarskoj regiji. Pred mirovinom je nakon radnog vijeka što ga danas privodi kraju na svom radnom mjestu u Benkovcu.
A slobodnim vikendom eto ga opet na putu za svojim Hajdukom, guta kilometre, ide u Split, u Tiranu, diljem Lijepe naše, nema gdje nije bio...
Ima u tome nečeg epskog, kao Baraba iz Biblije. Pivcu vratom zavrnija – Baraba... Nomen est omen. Ime je znak.
Priča je opjevana višekrat, u nju su upućeni i ljudi iz Tottenhama koji su u znak štovanja (kad su spletom okolnosti saznali za taj čin navijačke strasti), poslali Barabi spomen majicu slavnog kluba. Velikana, koji se – eto – trenutačno bori za opstanak u elitnom razredu engleskog nogometa. No, uvijek je Tottenham štonobisereklo – Tottenham. Jedan od Big Five engleskog baluna. Velika petorica, Arsenal, Tottenham, Manchester United, Liverpool i Everton.
To je klasika. Kao što je klasika i pivac oliti tetrijeb u grbu Tottenhama. Zaštitni znak Tottenham Hotspursa. Što ga je Baraba dokrajčio, kad ga „bijeli” već nisu uspijevali ukrotiti viteškom borbom na travnjaku...
Baraba je pokušao isprati grijeh četiri desetljeća kasnije, hodom do Poljuda u slavu dolaska Ivana Perišića prije dvije godine. Pješačio je od Paljuva do Poljuda, danima, nadao se da će mu Perišić, u dolasku iz Tottenhama, pružiti ruku, a netko iz Hajduka dočekati, no službeni Hajduk nije mario. Nisu ga htjeli častiti crvenim tapetom ni špalirom u dolasku na stadion pred Vukasov spomenik, niti mu obilježiti nesvakidašnje hodačašće makar nagradnom ulaznicom za utakmicu (protiv Rijeke) na koju je stizao pješke.
- Previše nas je ojadio kaznom iz 1984... - objasnili su.
Ante Baraba, navijač do srži, bio je razočaran. Međutim, otrpio je taj udarac. I u radosti i u bijesu uvijek vjeran bijelom dresu.
- Ja im smetam i četiri desetljeća kasnije, a kao da se ne pravi stalno novčana šteta silnim bakljadama i nikom ništa – povjerio nam se.
Kako god, Hajduk je Baraba i Baraba je Hajduk i danas istim žarom, na svakom redovitom dolasku na utakmicu „bijelih”. Samo što sada više ne nosi pivca pod rukom ni britulin, nožić da usmrti jadnu beštiju, ako mu ne uspije zavrnit joj vratom...
- Eto kako je to ispalo, a ja sam zapravo dobar čovik. Ni mrava ne bi zgazija...
Uglavnom, svakog 11. travnja, a evo ga na vratima, pada nam na pamet balada o zaklanom pivcu, pa tako i ove godine podsjećamo vas na detalj nezaboravne hajdučke prošlosti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....