I da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka – natpis je na spomeniku, jasno je o kome se radi. Bernard Bajdo Vukas, najbolji nogometaš Hajduka svih vremena, ali i ponajbolji hrvatski nogometaš dugo, dugo, u 20. stoljeću, sve do pojave novovalnih zvijezda, pa o tome uvijek možemo polemizirati i lamentirati tko je najbolji i danas s protokom vremena, je li to Bajdo, ili Davor Šuker, Zvonimir Boban, Luka Modrić, Robert Prosinečki... Za Modrića trofeji govore, za Vukasa sjećanja onih što su ga uživo gledali, a sve ih je manje, Bajdo je odavna legenda.
Opasnost je da ulazimo uz klišej, svaki čas ga spominjemo, nekidan smo mu sliku, fotografiju vratili u zagrebački kultni kafić Charlie, da opet bude u prostoru svog velikog prijatelja, dinamovca Mirka Brauna... O tome smo pisali nadugo i naširoko, možda vam i dosadili.
Ali, nikad nije dosta. Jer kad vas sustigne vijest da je 85-godišnji Zorislav Srebrić, u ime Hrvatskog nogometnog saveza i svoje osobno ime pohodio zagrebačko groblje Mirogoj i na grob Bajdin položio cvijeće, kako da to preskočimo?!
Jer, na današnji dan 4. travnja Bajdo je umro, bilo je to već daleke 1983. godine. I red ga je spomenuti, uvijek i iznova, uz sliku s malim sinom Zdeslavom, danas uglednim oftalmologom u Zagrebu (koji zauvijek govori splitskim dijalektom, rođeni je Splićanin kao i majka mu Stjepanka, a svi su je zvali Panka, op. a.).
Ili pak uz fotografiju kako se u dresu FIFA selekcije na Wembleyju u Londonu te 1953. godine rukuje s feldmaršalom (field marshall), svojim imenjakom Bernardom Law Montgomeryjem, britanskim i savezničkim slavodobitnikom u Drugom svjetskom ratu, pobjednikom nad njemačkim, nacističkim feldmaršalom, Pustinjskom lisicom Erwinom Rommelom, u presudnoj bitki u Sjevernoj Africi, kod El Alameina.
Umro je Vukas na današnji dan, 4. travnja 1983. godine, rođen 1. svibnja 1927., sve u Zagrebu, ali označio je u međuvremenu Bajdo Split i Hajduk, grad pod Marjanom i bijeli dres bili su Bajdin krvotok i nervni sustav, krv, meso i duša...
Pisali smo i ponovit ćemo, nema se tome što dodati ni oduzeti: Bernard Bajdo Vukas, dovoljno je reći njegovo ime, na svakom kvizu iz nogometnog znanja nema tko neće iz prve pogoditi da je to najbolji igrač Hajduka svih vremena. I ne samo Hajduka, izabran je i za najboljeg nogometaša Hrvatske u 20. stoljeću, na prijedlog HNS-a, a u izboru FIFA 2005. godine, kad je FIFA slavila svoju stogodišnjicu. Taj se orden zove „stoljetni red časti”.
Da se Zlatna lopta dodjeljivala prije 1956. godine budite sigurni da bi je Bajdo osvojio u prvoj polovici pedesetih. Bio je dominantan u onoj slavnoj reprezentaciji bivše države koja se okitila srebrnim medaljama na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju.
Bio je pozivan i u reprezentaciju svijeta, u Londonu, na Wembleyju 1953. godine (Engleska protiv ostatka svijeta 4:4), a i za prvu selekciju UEFA 1955. u Belfastu kad je zabio tri gola za Stari kontinent u utakmici Europa – Velika Britanija 4:1.
Bio je presudan da se Hajduk okiti naslovima prvaka 1950., 1952. i 1955. godine. Za Hajduk je odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova.
Otišao je prerano, iznenada, uvijek je to prerano, ali za Bajdu je to bilo posebno, umro je u 56. godini u Zagrebu od srčanog udara, a rođen je 1. svibnja 1927., također u Zagrebu.
O slavnom kontinentalcu Bajdi toliko je toga napisano, ostalo je živo sjećanje koje se prenosi s koljeno na koljeno. Zagrepčanin koji je oduševio Splićane i koji se oduševio Splitom i Hajdukom.
„Bijeli” su ga, Frane Matošić, 1947. ugledali u dresu Zagreba (tadašnjeg Metalca) na drugoligaškoj utakmici Split – Metalac, svidio im se i dozvali su ga u Hajduk, Frane i Vojko Andrijašević. A sve ostalo je – povijest. Kao i činjenica da su kasnije Vojko i Bajdo oženili dvije sestre...
Za Hajdukov 99. rođendan postavljen je spomenik Vukasu, kasnije je iz unutrašnjosti prostorija u Poljudu preseljen ispred stadiona, ispod murve, a sad mu društvo pravi i spomenik Frani Matošiću.
Dvojici velikana iz pedesetih godina koji su na poseban način obilježili Hajdukovu epohu i šampionsku epopeju u trolistu 1950., 1952. i 1955. Kasnije je bio i tehnički direktor momčadi „bijelih”, šezdesetih, kao tehniko suradnik trenera Dušana Nenkovića.
U doba pedesetih niste znali tko je bolji na svjetskoj sceni, Hajdukov Vukas ili pak Mađar Ferenc Puskas. Svjedoci kažu da je Puskas jednom rekao „od Vukasa boljeg nisam vidio”.
Na spomeniku Bajdi postavljen je i natpis, njegova slavna izreka koju su tako ostavili za sva vremena, a koja najbolje oslikava sve ono što je Vukas bio i značio:
- Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka...
Vukas je bio legendaran igrač i čovjek, osoba koja je zadužila Hajduk. Bio je planetarna zvijezda, osvojio je cijeli svijet. Ovo je spomenik najvećem nogometašu s ovih prostora – rečeno je u Poljudu kad se spomenik otvarao.
Vukasov spomenik je nezaobilazno mjesto da se svaki hajdukovac i ljubitelj baluna, putnik namjernik uslika pokraj Bajde kojemu je kipar Vojin Hraste tako vjerno uhvatio karakterističan i nenadmašan mot driblinga.
Umro je na današnji dan, prije 42 godine. Ostaje i zapis sjećanja, podsjećamo:
- Kad se saznalo u Zagrebu da je Bernard Vukas prešao u Hajduk nastala je uzbuna. Vojko Andrijašević, koji je tada radio i igrao u zagrebačkom Metalcu, doživio je teške trenutke uz optužbe da je za Hajduk vrbovao njihova najboljeg igrača, a kronike zapisuju da se pobunio i sindikat zagrebačkih metalaca. Sve se ubrzo stišalo uz konstataciju:
- Kaj vam je dečki, zakaj se uzrujavamo?! Da je vredil, uzel bi ga Dinamo!
Ovako smo sada već relativno daleke 2005. godine, u predvečerje (zasad) posljednje titule prvaka koju je Hajduk osvojio, pisali o legendarnom Vukasu. O njegovom dolasku, prelasku iz Zagreba u redove Hajduka. Bila je posebna prigoda, Niko Kranjčar je taman došao u Hajduk iz Dinama i oživio sjećanja na mnoge transfere... U predvečerje posljednje titule... A sad smo užežin nove, 20 godina kasnije, zar ne?
Ostaje i trajno zapisana anegdota koja vjerno oslikava kako je je to Vukas igrao. Kad je jednom doslovce sam donio pobjedu „plavih”, reprezentacije Jugoslavije, selektor Aleksandar Tirnanić mu je oduševljen na kraju hitao na centar u zagrljaj i vikao:
- Mogu samo cveće da ti dam...
Sjajna izjava, a da je prevedemo s ekavice izgubila bi autentičnost. Tirke je bio veliki nogometaš i selektor, prijeratnog BSK-a, a poslije i velika faca nakon oslobođenja. Tko je gledao film „Montevideo, Bog te video”, znat će pobliže o kakvom se liku yu-nogometa radi.
Vukas je pak, nesuđena Zlatna lopta, za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 59 utakmica i postigao 22 gola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....