Na spomen Ive Bege prva misao svima nam je njegov sukob sa Zdravkom Mamićem u svečanoj loži poljudskog stadiona pred kraj derbija Hajduka i Dinama. Bego je legenda kluba, dao mu je sebe, srce je uvijek bilo hajdučko. Da Torcida daje trajno ”Hajdučko srce”, nagradu za životno djelo, onda bi je Ivo Bego dobio među prvima.
Ali, eto, život je takav, pa će Ivo Bego ostati upamćen po šaketanju s ”tatom” iz Maksimira. Tatom. Što god to značilo.
Svjedočio sam tom događaju, sve se zbilo ispred mene, neka je prošlo 12 godina sjećam se svakog detalja. Ponašanje Zdravka Mamića bilo je toliko iritantno da sam neplanirano, gonjen emocijom i bijesom, iza utakmice napisao komentar s naslovom ”Huligan u odijelu”.
Jer, huligani su riječ koja je Mamiću često na ustima. Pa sam javno u komentaru postavio pitanje po čemu se njegov srednji prst splitskoj publici, njegov bosanski grb istoj, psovanje, vrijeđanje, prijetnje i na koncu fizički sukobi u svečanoj loži razlikuju od huliganstva koje toliko često spominje? Po tome što on na utakmicu dolazi u odijelu i s osiguranjem oko sebe, što ima brdo love i sjedi u loži!? Ja ne vidim razliku.
I zato sam ga nazvao - huliganom u odijelu. Kad se tako ponaša čelnik kluba što možemo očekivati od ”običnog navijača” sa Sjevera ili Juga? Ne, ne opravdavam nasilje bilo kakve vrste, protiv sam svakog vida nasilja i nereda, tek kažem, ako je ”tata” takav kakvi će mu biti sinovi? Sve je stvar kućnog odgoja. Kakav tata takvi i sinovi.
I ne, ne pišem ovo kao zadrti hajdukovac pa, eto, digla mi žena doma živce pa ću malo oplest‘ po Mamiću da se ispušem. Preminuo je Ivo Bego i to me žalosti, kao i činjenica da ga je u loži poljudskog stadiona pokušao udariti Zdravko Mamić. Poznat po svojim brojnim iščašenim ponašanjima, verbalnim i fizičkim.
Nikada jedan predsjednik Hajduka ili bilo tko iz splitskog kluba nije na Maksimiru napravio nešto slično. Skakao, vikao, vrijeđao, prijetio i tukao se. Da jest, digla bi se javnost na noge, bilo bi i otvoreno i zatvoreno, Dalmatinci bi bili tovari, primitivci, a Split ”vražji otok”.
Kažu da je pravda ”spora, ali dostižna”, pa je i čovjek koji je Splićanima pokazivao bosanski grb na kraju pobjegao u Bosnu i Hercegovinu. Karma. No, pravda nije uvijek spora i dostižna, tako mi Luke Milovca. Tu pravda nikada neće stići.
Jednako kao ni u ovom slučaju Mamića i Bege. I tu se hrvatsko pravosuđe proslavilo, što kao svjedok koji je svjedočio na policiji i na sudu nikada neću shvatiti, niti prihvatiti.
Kad se sve dogodi baš ispred tebe, a onda netko tamo daleko presudi da se nije dogodilo. U stilu ”mužu, jel‘ ti viruješ meni ili svojim očima”, ono kad je zatekne s drugim.
Ponovit ću u najkraćem što se toga dana dogodilo, u riječ isto što sam tada kazao policiji i na sudu. Hajduk i Dinamo igrali su derbi tog 22. ožujka 2014. godine, Zdravko Mamić je sjedio ispred mene. Pola metara udaljen. On zadnji red A-lože, mi novinari odmah iza njega u novinarskoj.
Prvo poluvrijeme sve je bilo mirno. Mamić se nije ni čuo ni vidio, sjedio je kao na misi, pristojno i tiho. Međutim, nakon pauze u poluvremenu u ložu se vratio neki drugi Zdravko. Odmah je počastio navijače srednjakom, pa još i bosanskim grbom, potom skakao na svaku sudačku odluku, vikao, protestirao.
Pa se zaletio na Miju Pašalića koji mu je prigovorio na takvom ponašanju, htio se tući. Pa je u posljednoj minuti utakmice preskočio zidić, spustio se u donji dio A-lože, počeo trčati po stepenicama, slavio visoko podignutim rukama s jasnom namjerom da provocira vodstvo i legende splitskog kluba.
Takvo ponašanje nije najbolje sjelo na želudac Begi pa je odlučio Mamića dovesti u red na svoj način. Došlo je do naguravanja, sve je skočilo na noge, nastao je metež.
A navijači ko navijači. Čitam jučer objave ispod tekstova o smrti Ive Bege, navijačima Dinama je Mamić heroj jer je odvalio trisku, šamar Ivi Begi. ”Al‘ mu ju je zalijepio”, diče se. Čovjeku od 77 godina. Svaka čast. Heroj, a ne zločinac.
Otišao sam u redakciju i nazvao Mamića - huliganom u odijelu. Sutradan ujutro nazvali su me iz policijske postaje da hoću li dati iskaz o incidentu. Naravno da hoću, stojim iza svojih riječi.
Policajac je bio iznenađen. Zbog čega, pitam. Objasnio mi je da gotovo nitko ne želi dati iskaz, da su zvali i druge, ali osim jednog zaštitara koji je osiguravao svečanu ložu i mene nitko drugi nije želio svjedočiti. Samo zaštitar i ja.
Na temelju iskaza nas dvojice podignuta je prekršajna prijava zbog remećenja javnog reda i mira, policija je tužila Mamića. Policija tužila, sud će poslije to oboriti.
Sve ovo sam ponovio i na Sudu. Skupilo se novinara, događa se nešto veliko, Mamić se nije pojavio, a sudac konstatirao da se naša svjedočenja poklapaju u riječ.
Odlukom suda u prvom stupnju Zdravku Mamiću je izrečena kazna od, pazite sad, 750 kuna, a drugokrivljenom Ivi Begi od 375 kuna. Sjećam se, kao da je jučer bilo, prvi komentar ispod teksta u Slobodnoj bio je ”ode Begi penzija”.
Međutim, Visoki prekršajni sud prihvatio je Mamićevu žalbu pa je ukinuta prvostupanjska presuda splitskog suda, postupak se vratio na ponovno suđenje i u konačnici je presuda poništena. Nisu krivi. Nije se dogodilo. Utvrdili nakon četiri godine. Brzo i pravedno.
Mamić se žalio da nije imao mogućnost neometanog pristupa na raspravu bez straha za svoju sigurnost, zbog prijetnji, pa i fizičkog napada na njega, te je izrazio sumnju u pristranost suca i predsjednika suda.
U presudi stoji:
"Sud je odbio sve dokaze koje je predložila obrana na okolnosti neadekvatnog osiguranja utakmice, rasporeda sjedenja i o kontinuiranim verbalnim napadima na žalitelja kao i o pokušaju fizičkog napada na njega, a koji svjedoci su trebali svjedočiti i o pogrešno utvrđenoj činjenici da se obraćao nepristojnim gestama vodstvu Hajduka što je i fizički nemoguće jer se vodstvo nalazilo ispod lože u kojoj je bio”.
Znači, Mamić se, kaže sud, nije mogao obraćati nepristojnim gestama vodstvu Hajduka jer se ono nalazilo ispod lože u kojoj je on bio. A to što je Mamić preskočio ogradu i ušao u prostor gdje je bilo vodstvo Hajduka, što postoje i video snimak i fotografije koje to potvrđuju, što postoji fotografija Feđe Klarića na kojoj se u krupnom kadru vidi kako Mamić bosanskim grbom pozdravlja navijače, to nikome ništa.
Toliko dokaza, ali Sud ga je, u ovom slučaju, oslobodio krivnje. Kako bi mi Dalmatinci rekli ”izija vuka tovara”. Ni izjave svjedoka, ni fotografije i video dokazi nisu bili dovoljni. Mužu, jel‘ ti viruješ meni ili svojim očima?
Ajde, barem je Begi ostala penzija.
U kojoj, na žalost, neće više uživati. Ostat će upamćen po ovom događaju iz lože Poljuda, kao malom, a opet velikom simbolu otpora sili i bahatosti.
Ako se želite prisjetiti mog teksta "Huligan u odijelu", napisanog odmah nakon te utakmice od prije 12 godina, evo vam prilike:
"Zamislite da predsjednik Hajduka u svečanu ložu maksimirskog stadiona uđe pokazajući srednji prst i bosanski grb ljudima oko lože...
Zamislite da taj isti predsjednik Hajduka u toj istoj maksimirskoj loži preskače stolice, urla i prijeti sucu utakmice... Zamislite da prvi čovjek Hajduka usred svečane lože u Maksimiru psuje, vrijeđa, nasrće i poziva na tuču čovjeka iz te iste lože, čovjeka domaćina koji mu je prigovorio na ponašanju...
Zamislite da predsjednik Hajduka s podignutim rukama i stisnutim šakama ka‘ redikul trči po počasnoj loži stadiona u Maksimiru i otvoreno provocira svih u toj loži i fizički se obračunava sa 77-godišnjom legendom Dinama...
Nezamislivo, zar ne? Ili, ipak zamislivo, ovisno s kojeg kraja Hrvatske gledate. Jer, pobogu, to su "oni odozdo, južnjaci"... No, sve nabrojano napravio je jučer u Splitu jedan "gospodin" iz Zagreba, znate o kome je, uvijek i iznova, riječ. U svečanoj loži poljudskog stadiona, od mene udaljen dva metra. U sportu sam već nekih 35 godina, kao sportaš, novinar, urednik, tajnik i svašta nešto, bio sam na milijun utakmica, nagledao se svega i svačega. Ali, malo što me je iznerviralo kao primitivno ponašanje Zdravka Mamića.
Došao čovjek u goste, dobio mjesto u svečanoj loži, pokazao srednji prst, pa bosanski grb, pa malo preskakao stolice, pa se išao tući u loži, pa trčao kao budala po svečanoj loži na kraju utakmice, pa se opet išao tući. I trpi to Hajduk već godinama, trpi to i Dinamo, trpi to hrvatski nogomet, trpi to naš narod. Takve likove.
Osiguranje? Da se radilo o "običnom" navijaču osiguranje bi ga izvelo sa stadiona već nakon prvog incidenta kojeg je priredio. Ali, ne. Njegov delirij osiguranje je pustilo/osiguralo do kraja.
Hajduk? Baš me zanima hoće li mu Marin Brbić i sljedeći put ponuditi mjesto u svečanoj loži? Jer, ako nekog pozoveš u goste i taj ti ruši po kući, vrijeđa ti i tuče ukućane, onda ga sigurno nećeš opet ugostiti.
Mamić? Trebao bi znati što to znači doći nekome u goste. I kako se u nečijem domu ponašati. I koga on predstavlja. Dinama. Sebe je davno predstavio.
"Huligani" su omiljena riječ Zdravka Mamića. Po čemu se njegov srednji prst, bosanski grb, psovanje, vrijeđanje, prijetnje i fizički sukobi u svečanoj loži razlikuju od huliganstva? Po tome što on ima odijelo, osiguranje, brdo love i sjedi u svečanoj loži? Ne, ja jučer nisam vidio razliku.
I sve dok osiguranje na utakmicama bude blagonaklono prema takvim tipovima, dok ih Hajduk bude pozivao u svečanu poljudsku ložu, dok Dinamo skinutih gaća bude puštao da ga takvi sramote ponašanjem, dok se ostali, za šaku Judinih škuda, budu pravili da nisu ni vidjeli ni čuli... morat ćemo ga trpjeti.
Hajduk je igrao očajno, utakmica je bila tako-tako, navijanje ok, ali meni je muka jedino od Mamićevog ponašanja. Uznemirujuće je bilo gledati njegov cirkus, nekulturu i nepoštovanje svojih domaćina kojim je isprovocirao nekoliko vezanih incidenata. Htio se tući svako malo.
Odgoj je stvar roditelja, obitelji. Ne može se kupiti novcem. Niti galamljenjem na novim "izvanrednim presicama"...
Zamislite da se predsjednik Hajduka tako ponaša u svečanoj loži u Maksimiru!? Nije u šoldima sve..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....