Hajduk je pobijedio i arhivirao Osijek (2:0) i uživa u prvenstvenom predahu koji nastupa zbog reprezentativnih obveza, pa ipak s naše strane evo još tri crtice nedjeljom, sa subotnje utakmice. Tri ajmo reć grintanja, ronzanja ili gunđanja, nešto što nam je na srcu kazati.
Najprije, odnosno prvo i prvo imamo mi i prijatelja Srećka koji se javlja. Srećko je iz Zagreba, nije samo prijatelj Mate naš vjerni pratitelj i suradnik. Mate je inače iz Splita, točnije iz Kaštela.
E pa, prijatelj Srećko ima primjedbu:
- Strašno je da navijači Hajduka koji plaćaju aplikaciju HDTV (Hajduk Digital, op. a.) moraju pressicu slušati na engleskom?! - piše nam.
O da, išao je Srećko u školu i zna nešto engleskog, ali u suštini ima pravo jer je rekao baš ono što i nama smeta. Ne prevode se pressice... Kao, svi znamo engleski i što ćemo gubiti vrijeme?!
Lani kod Gennara Gattusa vremena je bilo. Moralo ga je biti, jer je signor Rino govorio talijanski, a talijanski se, eto, ne zna. Nije raširen kao engleski. Pa se prevodilo. Za široke novinarske mase.
Jasno nam je da je engleski globalni jezik komunikacije i tko nam je kriv da nam ide na živce što se forsira engleski i to bez prijevoda pa ga – bijesni – često psujemo i krstimo jezikom „kapitalističkog imperijalizma” što nam je okupirao svakodnevicu.
Ako baš hoćete, Garciju ni nama na njegovom španjolskom-engleskom nije jednostavno pratiti. Možda drugima jest. Nama nije. Ne moramo znat engleski. Kao što mnogi lani nisu znali „beknit” talijanski. Sasvim razumijemo grintanje prijatelja navijača Srećka. Da nije poslao poruku, mudro bismo sve (pre)šutjeli kao i dosad, a kad se već oglasio, objavljujemo.
Zanovijetamo li previše i mi i prijatelj Srećko? Možda, ali ima nas i takvih. Vi nemojte prevodit, a mi ćemo time i dalje bit nezadovoljni. Makar dodatno plaćali aplikaciju HDTV.
Drugo, veseli nas kvalitetni iskorak Filipa Krovinovića. Iz utakmice u utakmicu sve je bolji. I strijelac je. Sad je već Filip na konju, što je bio naslov davne tv-serije. Dugo smo ga zagovarali i kad je bio meta učestalih kritika borili smo se. Nastojali smo objasniti da je žrtva taktike. Često je radio nevidljivi, „ćelićevski” posao zatvaranja (kad bi Melnjak išao u napad) ili dupliranja suigrača u veznom redu (Rakitić). Patio je u pretjerano obaveznoj igri. Sad je nekako slobodniji, paše mu Garcia. I sad su se svi ustrčali oko Filipa, osmjehuju mu se, laskaju, a on dijeli darove i dresove, potpisuje posvete bez osvete...
Neka, lijepo je to. A mi stojimo u prikrajku i sjećamo se kako bismo se kolega Tomo i ja pogledavali i trudili svakako u tekstovima objasniti da je Krova dobar igrač. I tješili bismo tatu Jasenka. I branili smo Filipa kad su se na njega skoro svi okomili i nabacivali se drvljem i kamenjem. Mogao je od tog silnog „materijala”, drvlja i kamenja i vikendicu sagraditi!
Sad je Filip „in”, a nama drago. Pomogli smo mu kad je bilo najteže. Neka mu se sad drugi ulaguju, „utiravaju”, sad kad mu ide. Mi smo mu davali „lupeške” kad ga je trebalo vaditi iz... čega ono... e, iz krize igre u koju su ga gurali raniji treneri. Bio im je žrtveno janje.
I treće, riječ dvije o – Osijeku. Zadnji je na ljestvici. Nema dublje. I sam ima jedva 10 bodova, nije niti da dijeli to posljednje mjesto. I Vukovar ga je preskočio. Treba ovu tablicu izrezat, sačuvat, spremit. Povijesna je. Osijek zadnji. I pada nam na pamet još jedan koga izuzetno cijenimo, a svašta su mu prigovarali, kritizirali ga dok je bio i trener i sportski direktor Osijeka. Bio je to Nenad Bjelica. Stvarao je svoj Osijek, dovodio i otpuštao igrače, pogađao i griješio, a na tablici je bio – drugi. Neuspjeh. Nije bio prvi?! Nije umirao u ljepoti, pa je trpio kritike. Igra se ovako i onako, uglavnom ružno. I nije mu bilo lako slušati sve to oko sebe i bivše suigrače kako mu prigovaraju javno, u komentarima na televiziji. Ali je bio – visoko.
Danas je Osijek tu gdje jest, otkako je otišao Bjelica, spuštaju se Osječani liftom i evo ih u prizemlju, podrumu. Nakon 13 kola, trećine prvenstva!
Jest, Bjelica nam je prijatelj. Još veći je bio prijatelj s pokojnim kolegom Markom Didićem, toliki da mu je osmrtnicu dao u Slobodnoj, lani kad je kolega Didić umro. A žao nam je što svojedobno nije prošla ideja predsjednika Hajduka Ivana Kosa da svoga osječkog sugrađanina stavi za trenera Hajduka. Pa je iz Dravograda doveo Marijana Pušnika. Ali, ne pišemo ovo iz pukog prijateljstva s Bjelicom. Nego gledamo činjenice. Bjeličin Osijek je trpio kritike, a Nenad je bio drugi ili treći na ljestvici.
Ovaj današnji Osijek je tu gdje jest. Tko je kriv ne znamo. Ali, Bjelica sigurno nije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....