Ante Rebić od dolaska u Hajduk nije baš ispunio očekivanja, pogotovo u kontekstu cijele one ljetne trakavice.
U osam službenih nastupa za Bijele postigao je samo jedan pogodak (u 2:0 pobjedi protiv Lokomotive), a iako iz utakmice u utakmicu djeluje sve bolje, i dalje je daleko od onoga što se očekuje od igrača njegovog renomea.
Rebić ni u Kupu protiv četvrtoligaša Koprivnice nije uspio zabiti gol, kao ni u Vinkovcima protiv Vukovara, iako se našao u dvije situacije iz kojih bi se od svakog prosječnog igrača očekivala dva pogotka.
Gonzalo Garcia ga je u posljednje dvije utakmice, u kojima se odlučio za sustav 3-4-1-2, stavio praktički na poziciju centralnog napadača, dok ga je ranije koristio na lijevom krilu u 4-2-3-1. Rebić je zapravo najbolji kada je nešto između, odnosno napadač koji s krilne pozicije ulazi u sredinu. Upravo je u takvoj ulozi pružio neke od najboljih partija u svojoj karijeri.
Eksplodirao kraj Zlatana
Rebić je u 123 službenih nastupa na Milan upisao 29 golova i 17 asistencija, a od toga je čak 12 pogodaka i pet asistencija ubilježio samo u drugoj polovici one "Covid sezone" 2019./2020. Njegova eksplozija koincidirala je s povratkom Zlatana Ibrahimovića među Rossonere, a u pitanju nije bila slučajnost, jer upravo je legendarni Šveđanin svojim prisustvom na terenu omogućavao Imoćaninu situacije u kojima se on najbolje snalazi.
Tadašnji trener Milana Stefano Pioli postavio je Rebića na lijevu stranu, sa zadatkom da gravitira prema sredini. Za prodore po krilu bio je zadužen Theo Hernandez, profilom sličan igrač Šimunu Hrgoviću (ne i kvalitetom, naravno).
To je onda značilo da Rebić u igri sudjeluje kao drugi napadač, tako što prati Ibrahimovićeve kretnje i popunjava prazan prostor. Na taj način je mogao dolaziti u priliku i iz postavljenog napada, a ujedno mu se i otvarao veći prostor u tranziciji. Njegovu kretnju u fazi napada određivala je Ibrahimovićeva, a od Rebića se tražilo da bude i discipliniran u fazi obrane, jer Šveđanin to nije bio.
Situacija u Milanu bila mu je zapravo jako slična ovoj koju ima sada u Hajduku. Livaja je fokus svih protivničkih braniča, svojom kretnjom može otvarati prostor za suigrače i nije baš najodgovorniji u fazi obrane.
Rebić nikada nije bio tip napadača koji može raditi razliku u uskim prostorima i protiv zgusnutog niskog bloka. Zbog toga mu ne odgovara najbolje uloga klasične ‘devetke‘ i zbog toga ima problema od dolaska u Hajduk, jer se protivnici uglavnom brane u bloku. Protiv Vukovara smo vidjeli koliko može biti opasan kada u tranziciji dobije loptu u prostor, ali ako nema prostora, obično neće imati ni konkretnog učinka.
Da je to slučaj, moglo se tada vidjeti i kroz segment Rebićevih dodira s loptom i dodavanja. Kada je Ibrahimović bio na terenu, Imoćanin je zabijao i asistirao te istovremeno imao malo dodira s loptom i pokušaja dodavanja, a kada Šveđanina ne bi bilo na terenu, Rebić se više družio s loptom, ali bio manje konkretan.
Garcia ključ
Pitanje je sada može li se Livaja vratiti na razinu iz prethodnih sezona i hoće li to onda otvoriti prostor za Rebića, koji mu je potreban kako bi donosio Hajduku ono za što je doveden – golove i asistencije.
U tom kontekstu ključnu ulogu će odigrati Garcia, jer sve ovo o čemu govorimo polazi od trenerovih taktičkih postavki i zahtjeva. Urugvajac je dosad birao svoju ideju nauštrb izvlačenja maksimuma iz Livaje, jer te dvije stvari nisu kompatibilne na način da je moguće izvući najviše iz jednog i drugog.
Livaja se u tome zasad ne snalazi najbolje, što je glavni razlog zbog čega na početku sezone igra debelo ispod razine na kojoj smo ga navikli gledati. Nije za očekivati ni da će Rebić eksplodirati dok se Hajduk oslanja na pozicijski nogomet i spore napade na protivnički niski blok, pogotovo dok Livaja nema slobodu kretanja kakvu je imao prije.
PROČITAJTE VIŠE Zašto se Livaja ‘ugasio‘? Glavni je ‘krivac‘ Garcia, ali stvari nisu crno-bijele...
Garcia je protiv Lokomotive na Poljudu momčad izveo u 3-4-1-2, stao u blok, prepustio loptu protivniku i čekao svoje prilike iz kontri. Rebić je u toj utakmici zabio svoj dosad jedini gol za Bijele - nakon ulaska u prostor, i to na ubačaj Livaje koji se izvukao na desno krilo.
U toj akciji smo, dakle, imali Livaju koji odlazi sa svoje pozicije na krilo i otvara prostor u koji Rebić u njega onda ulazi i postiže gol. To nije bio nikakav uigrani mehanizam, već "improvizacija" u kojoj se Hajdukov kapetan vodio intuicijom, a Rebić napravio ono što najbolje zna - ušao u ispražnjeni prostor.
Problem je u tome što je takav pristup bio značajno odstupanje od Garcijine ideje i nešto što će se teško u kontinuitetu događati. Jer, Urugvajac je doveden zbog svoje vizije nogometa, koja bi Hajduku trebala donijeti dugoročnu stabilnost, a onda i rezultat. Drugim riječima, ako se Garcia sada okrene reaktivnom nogometu, onda njegovo dovođenje nije imalo smisla, niti je to put za dugoročnu stabilnost splitskog kluba.
Uvijek postoji mogućnost nekakvog taktičkog kompromisa, ali takvi potezi uglavnom imaju "rok trajanja" i kada prestanu funkcionirati, dolazi do raspada koji onda rezultira smjenama i ostalim dramama.
Bilo kako bilo, na Garciji je da pronađe način kako uklopiti Livaju i Rebića te izvući maksimum od njih, jer trenutno pokazuju gotovo minimum, a trebali bi biti glavni aduti Bijelih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....