Znate li koja su četvorica nogometaša Hajduka osvojila zlatnu olimpijsku medalju za Jugoslaviju na Igrama u Rimu 1960. godine?
Ajmo polako, Ante Žanetić, Andrija Anković, Zvonko Bego i... bravo, odgovor je točan: Aleksandar Aco Kozlina!
Kozlina je bio nogometaš Hajduka kad je vaš šofer vremeplova već u prvoj polovici šezdesetih počeo s tatom za ruku, više-manje redovito (ako bi bilo lijepo vrijeme) odlaziti na zapadne tribine Starog placa i gledati „bijele”. Trenutak iskoraka sa skalina ulaza na tribine, na zapad tamo prema jugu, za sjedala od 1 do 80 (naša pozicija je bila red 1, sjedalo 65) i trenutak kad se ugleda zeleni travnjak, bilo je nešto djetinje čarobno i nezaboravno.
I zvučalo mi je nekako nestvarno nabrajati taj sastav „naših”, s prezimenima tipa Žaja, Aralica, Kozlina, Nadoveza... Kako vidite, svi na „a” su završavali...
Kasnije sam kao novinar i upoznao osebujnog Acu Kozlinu, umjetnika s balunom široka osmijeha koji je kao žongler mogao nastupati i u cirkusu, toliko mu je balun bio poslušan.
Imao je posebnu naviku: veliki Hajdukov zlatni prsten pečatnjak ni za živu glavu nije skidao s ruke ni kad je odselio natrag, doma u Novi Sad, gdje je trenirao djecu, sve do smrti 2013. godine.
Rodio se 20. prosinca 1938. godine u Skradu, u Gorskom kotaru, a onda su njegovi krenuli u Panonsku nizinu u bolje sutra gdje je plodnija zemlja i bolje se živi.
Kozlina je počeo u pionirima Vojvodine, pa prešao u Novi Sad, a žuti, „kanarinci s Detelinare” drugi su novosadski klub, veliki rival Vojvodine, nešto kao Hajduk i Split, s time da je i Novi Sad bio sudionik Prve savezne lige i nikako ga se ne smije miješati s - Vojvodinom.
Na Detelinari je poput djeteline sa četiri lista iznikao daroviti Kozlina, a gazda je bio Hugo Ruševljanin, snažna ličnost yu-nogometa, čak i član selektorske komisije yu-reprezentacije. Talenat Kozline Hugo je usmjeravao je prema Crvenoj zvezdi, ali su ga zaskočili Hajdukovi emisari: notorni „obavještajac” Jere Burazin i veteran/trener Lenko Grčić, pa su oteli Kozlinu, „zavezali ga” i doveli u Hajduk.
Kozlina je bio napadač, dribler, ekstravagantan, nenadmašni tehničar. S balunom je umio sve. Nježne građe zavrtao je gaćice, a tu su navadu brzo prihvatili mnogi nogometaši Hajduka kao modni krik. Nosio je i kopačke s velikim, uočljivim „jezikom”. Da je bio baš Hajdukov Garrincha, brazilsko desno krilo, teško je kazati, možda bi bilo pretenciozno, ali da je bio dribler i žongler i poseban lik, to svakako.
Zvali su ga i – Jare, kao Kozlina, pa neka bude Jare, da ga nekako udomaće i prevedu u muško ime...
Igrao je u tandemu s Antom Žanetićem, nadopunjavali su se, zajedno i među „plavima”, jedan su drugome tepali da su oni Real i Barca, najviša klasa! Eto kako se i onda pratio španjolski balun, a televizija je bila u povojima, za većinu misaona imenica. Da ne govorimo o usporedbi s današnjim protokom informacija i saznanja putem interneta i društvenih mreža.
U dresu Hajduka Kozlina je upisao 177 nastupa i 12 golova, 88 u prvenstvu i dva gola i onda još 13 u kupu uz jedan gol, i sve to u razdoblju od lipnja 1959. (debi Hajduk – Rijeka 6:2) do listopada 1966. (posljednji nastup u kupu, Dinara – Hajduk 2:3).
Nakon toga je igrao u Belgiji i SR Njemačkoj, a za trenera je diplomirao u čuvenoj trenerskoj školi “Sepp Herberger” u Kölnu.
Devet puta igrao je Kozlina za reprezentaciju Jugoslavije, osvajač je, rekosmo, zlatne olimpijske medalje iz Rima 1960. (nije igrao u finalu protiv Danske zbog ozljede).
Umro je 10. travnja 2013. u Novom Sadu. Moj pokojni dragi kolega Milorad Bibić Mosor napravio je s Acom Kozlinom sjajan intervju, za antologiju, pa ako ga nađete u bespućima interneta bilo bi to vrhunsko štivo da ga pročitate ovih blagdanskih dana. Mosor i Jare, Bibić i Kozlina... Nažalost, obojica već odavna nisu s nama. Ali, uspomena traje i ne da se zaboravu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....