Hrvatska košarka se nakon poraza od Francuske, brojkom i slovima našla u ropotarnici povijesti uz zabilješku kako ćemo prvi put od osamostaljenja preskočiti Eurobasket! Temeljem nepobitne činjenice, mnogi su ostali konsternirani isključivo iz razloga što godinama ne prate zbivanja u ovom nekad trofejnom sportu.
I nismo kleknuli u ogledima s Francuzima te Bosnom i Hercegovinom, jer zadnji hropac vuče se punih trideset godina. Zadnji put na nekom od postolja, europskom i svjetskom i olimpijskom, bili smo davne 1992. u Španjolskoj (OI), 1994. u Kanadi (SP) i 1995. Ateni (EP).
Od tih dana krenulo je srozavanje koje su mnogi pokušavali zaustaviti, opet drugi su učinili sve da se strmoglavi niz stijenu koja nas je odvela na dno. Nudila su se svakojaka rješanja, ali nikad ona prava.
Mogli bismo nizati sve bivše i sadašnje predsjednike Hrvatskog košarkaškog saveza, glavne tajnike, stručne savjete, i ne bismo našli pravi odgovor. Ali, podosta toga mogli bismo usmjeriti prema sustavima vrijednosti i rada naših trenera... Dovoljno je zaviriti u popis istih i lako će se detektirati problem – ne radi se gospodo! Klubovi su trebali biti temeljni kamen održivosti košarke, međutim, pretvorili su se u samoposlugu, upravo lažnih trenerskih vedeta. Istih onih, koji nemilice sisaju gradske proračune i džepove ono malo sponzora koji od sporta u cjelini bježe glavom bez obzira, napose košarke. Jer su mnogi uvidjeli kako postoji nerad, svi gledaju kako osvojiti neki trofej, mislim pritom na klupske vitrine koje se diče osvajanjem Kupa ili pak Prvenstva Hrvatske. I što svi dobijemo nakon te njihove zadovoljštine za koju su itekako preplaćeni? Jedno veliko ništa!
Tko se od hrvatskih trenera može pohvaliti grubo rečeno proizvodnjom igrača koji će najprije svoje dati klubu koji im je otvorio mogućnost košarkaškog sazrijevanja, onda u konačnici klubu vratiti uloženo. Ali, nestrpljenja je previše... I zadovoljštine, jer, ponovimo još jednom, treneri gledaju svoj profit, usput se uoči svake sezone zapute na kojekakva tržišta s robom sumnjive kvalitete. Rijetki su, čak ne bi mogli ni popuniti sve prste na jednoj ruci, koji znaju kako im izgledaju kadetske i juniorske momčadi. Njih to ne zanima! Oni su sigurni kako će na ovaj ili onaj način dobiti financijski kolač, koji ih neko vrijeme zadovoljava jer su posložili mozaik kakav su poželjeli. I na tome se ne zadrže previše, nego traže još, pa opet još novca!
Gospodo, uhvatite se posla, zasučite rukave i okružite se strpljenjem rad će donijeti rezultate. Dovoljno je zaviriti na hrvatsku klupsku pozornicu na kojoj se može vidjeti dvije, teško tri momčadi koje imaju kakvu takvu vrijednost. I opet ono ali, ponajviše na kupovini, nikako ne i stvaranju dodane vrijednosti. Zar je moguće da se konkretno u Dalmaciji, gdje su godinama stolovali, Split, Zadar i Šibenik ne može naći dovoljan broj darovitih dječaka od kojih će se u dogledno vrijeme stvoriti igrači koji će moći dostojno predstavljati Hrvatsku na europskoj košarkaškoj pozornici. Uostalom, svjedoci smo kako se u brojnim sportovima među drugim nacijama, padalo i dizalo. A kako? Samo radom!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....