“Uvijek kada dođem u stare Jazine, ja se sjetim one divne godine. 1986. pamtit ćemo svi, ajmo sada sve ponoviti”, stihovi su koje Tornado, uz ritam bubnja, pjeva na gotovo svakoj utakmici KK Zadar. I zaista, ta 1986. jest neponovljiva. Pitanje je bi li se sljedećeg vikenda u Zadru slavila 40. obljetnica veličanstvenog osvajanja prvenstva Jugoslavije da se nije dogodio legendarni trenutak na poluvremenu. Trenutak koji je bio prekretnica. Trener Vlade Đurović sjajnim govorom motivirao je svog najboljeg šutera koji je u prvih 20 minuta bio bez poena.
Da, radi se o Petru Popoviću (66), koji u nastavku utakmice nije mogao promašiti, dok obrana Cibone jednostavno nije pronalazila rješenje za motiviranog zadarskog snajpera. Zadar je u majstorici, nakon dva produžetka, slavio sa 111:110 protiv dvostrukog prvaka Europe, Cibone, koju je predvodio najbolji europski igrač – Dražen Petrović. No “show” je tada ukrao Popović, koji je utakmicu završio s 35 poena i nevjerojatnih devet trica.
- U ovih 40 godina već sam se naveliko napričao i ponavljao. Znalo se u to vrijeme tko je bila Cibona s Draženom Petrovićem, dvostruki prvaci Europe. Tek sam prije neki dan saznao da oni do te utakmice 1137 dana nisu bili poraženi u Zagrebu, dakle preko tri godine. To sve govori o toj Ciboni. Mi smo tamo otišli rasterećeni, dati sve od sebe pa što bude. Nismo imali ništa za izgubiti, a dobili smo puno.
U drugoj utakmici igranoj u Jazinama za Cibonu nije nastupio Dražen Petrović. Iako se često ističe da je glumio ozljedu kako bi se prvenstvo proslavilo u Zagrebu, Popović je otkrio pozadinu priče.
- Bila je priča da je Dražen simulirao ozljedu da bi se fešta radila u Zagrebu, međutim kasnije se ispostavilo da je imao dvije tehničke i ako bi dobio treću tehničku u Zadru, ne bi mogao igrati majstoricu. Tako da je on možda i simulirao ozljedu, ali ne zbog toga da bi pravili feštu. Ako se ne varam, te iste godine su nas dobili bez Dražena u Jazinama u regularnom dijelu sezone.
Heroj veličanstvene pobjede bio je baš naš sugovornik, iako je prvo poluvrijeme završio bez poena.
- Počeo sam u petorci, igrao sam jako loše i trener Đurović me izvadio iz igre. Očekivao sam da ću u drugom poluvremenu opet početi u petorci, međutim nisam. Tek me u sedmoj minuti drugog poluvremena vratio na parket i krenulo je onako kako je krenulo.
U svlačionici se dogodio trenutak koji je promijenio povijest. Već opjevani Đurovićev govor bio je gorivo koje je napunilo Popovića samopouzdanjem, a onda je krenulo torpediranje koša Cibone.
- Ta priča je već ispričana sto puta. U svlačionici mi je rekao: Koliko godina igraš tu košarku, imaš troje djece, što ćeš pričati djeci, ništa nisi osvojio… To me dodatno motiviralo i urodilo je plodom. Odigrao sam ja i boljih utakmica, ali nikada nisu bile toliko važne. Znao sam zabiti po 40 poena u vrijeme kad još nije postojala trica.
More zanimljivih sitnica veže se uz legendarni trijumf, a evo što prvo na pamet pada Popoviću.
- Dok je Vlade Đurović entuzijastično vodio utakmicu i skakao, pukle su mu hlače iza pa je skinuo džemper i vezao ga oko pasa. U jednom trenutku Đurović je vikao: izmjena Obad – Mlađan, a Obad je u tom trenutku imao loptu na sedam metara, dignuo se i pogodio svoj jedini šut na toj utakmici. Sjećamo se svi legendarnog leta Veljka Petranovića preko zapisničkog stola. Na samom početku utakmice Franjo Arapović je udario laktom Darka Pahlića pa je isključen iz utakmice. To je spoj sitnih detalja i jednostavno smo isprovocirali pobjedu.
Vlade Đurović u “Gradu košarke” proveo je svega jednu sezonu, ali onu najslavniju. Samim time, to trenersko ime uvijek će ostati zapisano zlatnim slovima u povijesti zadarske košarke.
- Sjećam se rečenice Đurovića kada smo osvojili i slavili. Rekao je da se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Naslijedio je tu generaciju koja je jako dugo zajedno igrala. Mi smo svi manje-više generacijski dvije, tri godine razlike. Prije svega, mi smo bili jedna klapa, pravi mangupi. Nije bilo treninga nakon kojeg ne bismo otišli barem na piće, ako ne i u disko i na večeru. Stalno smo se družili. Što se Đurovića tiče, u karijeri sam prošao i boljih i gorih trenera, ali on je u tom trenutku bio pravi animator i psiholog. Sve te pripreme prije utakmice i priče koje su bezbroj puta ispričane – od igranja nogometa prije utakmice, preko janjetine na sam dan utakmice, do nokauta zaštitara na ulazu u dvoranu – maksimalno su nas rasteretile i opustile. Otišli smo odigrati utakmicu sa stavom “što bude” i to se isplatilo.
I onda, nakon legendarne pobjede – veličanstven doček.
- Taj doček bio je nevjerojatno veličanstven. Cibona, koja je dvije godine bila prvak Europe, a tri godine nije izgubila u Zagrebu… Doček je započeo već u Gračacu. Dočekali su nas s bocom šampanjca koju su onda razbili o autobus. Izašli smo vani, a mene je policajac podigao na vrat i trčao sa mnom jer je svima bila puna kapa Cibone. Kad smo se spustili do Masleničkog mosta, vozilo se samo u jednom smjeru, prema Zadru. Bila je to totalna ludnica i blokada. Na trgu smo bili do pet, šest sati ujutro i više nismo mogli. Zamolili smo naše navijače da odemo kući oprati se i odspavati, a ponovni doček bio je u podne. Došli smo na trg pred preko 30 tisuća ljudi. To se više nikad neće ponoviti. Bilo je dočeka, Zadar je nastavio osvajati, ali ovo je baš bilo neponovljivo.
Sve se odvijalo u afektu, no kada su heroji grada shvatili kakvo su čudo uistinu napravili?
- Kada je sudac svirao kraj utakmice, mi smo se veselili, slavili smo, došli smo u Zadar, odradili te dočeke i tek nakon nekoliko dana, kada smo prespavali, kada se sve sleglo, bili smo svjesni što smo napravili. Meni i dan-danas nije jasno kako smo to uspjeli napraviti. Bila je to nemoguća misija koju smo ipak ostvarili.
Sljedeće sezone Zadar je igrao Kup europskih prvaka, današnju Euroligu, gdje je momčad iz Jazina bila itekako opasna.
- Veljko Petranović i ja smo poslije osvojenog prvenstva morali ići u vojsku i dobili smo dozvolu da smijemo igrati za Zadar samo Euroligu. Iz vojarne smo dolazili na utakmice. Jedino smo preskočili prvu utakmicu protiv Maccabija u Tel Avivu jer u to vrijeme nisu bili dobri diplomatski odnosi između Izraela i Jugoslavije. Drugo smo sve odigrali, pobjeđivali smo u Zadru Real Madrid, Žalgiris, a da nismo nesretno izgubili od Maccabija, možda bismo došli do finala.
Popović je Zadar napustio 1993., kada odlazi u Benston, današnju Dubravu.
- Bilo mi je krivo što me nitko nije obavijestio na vrijeme, spremao sam se kao i uvijek za novu sezonu, međutim rekli su mi da se na mene ne računa jer se ide na pomlađivanje momčadi. Pozvao me trener Jusup u Benston i tamo sam korektno odradio tri godine. Nikada nismo bili ni blizu ispadanja. Tadašnji direktor tvornice duhana to je sve držao na vrhunskom nivou. Bili su tamo još Maloča, Erjavec, kasnije je došao i Badžim, Krunić, jako dobra ekipa.
A onda se tri godine kasnije vratio u Zadar gdje je odigrao svoju posljednju sezonu.
- Iz Zadra sam otišao u Benston, a iz Benstona sam se vratio u Zadar. I pazite sada što je sudbina. Igra se utakmica Benston – Zadar u Zagrebu, bili smo nezadovoljni suđenjem, napustili smo teren i ja sam dobio zabranu igranja godinu dana i tako sam završio karijeru. Jedino su me se tako mogli riješiti, ha-ha, imao sam već 38 godina.
Osim sjajnih uspjeha s KK Zadar, Popović je nastupao i za reprezentaciju Jugoslavije s kojom je na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj osvojio srebrnu medalju.
- Imao sam čast igrati s velikanima jugoslavenske košarke, a bio sam cimer s pokojnim Krešimirom Ćosićem. Iz Zadra je u toj reprezentaciji bio i Branko Skroče. Što sam ja mogao igrati u toj ekipi u kojoj su bili Kićanović, Delibašić, Vilfan, Dalipagić. Bilo je pomlađivanje i ja sam upao u momčad, tako da imam srebro, u finalu smo izgubili od Rusa.
Nakon igračke karijere ostao je u matičnom klubu, gdje i danas radi s mlađim kategorijama, a povremeno je kao “vatrogasac” preuzimao i seniorsku momčad.
- Ostao sam u klubu, radio sam s mlađim kategorijama, od predkadeta preko kadeta i juniora do seniora koje sam vodio u dva navrata. Sada sam pomoćni trener u kadetima. Sa seniorima Zadra sam osvojio 2007. i Kup Krešimira Ćosića, posljednji Krešin kup osvojen u Jazinama. Bio mi je to prvi i posljednji trenerski seniorski trofej, poseban jer je osvojen u Jazinama. Jazine su baš imale dušu. S juniorima sam osvojio i prvenstvo Hrvatske. Petorka je bila Vladović, Vrsaljko, Dijan, Špralja i Banić. S druge strane, za Split su igrali Ukić, Rančić, Oršulić, Kedžo i Pašalić. To prvenstvo bilo je u Biogradu.
Veliku karijeru napravio je kasnije i njegov sin Marko.
- U mlađim kategorijama pokazivao je talent iako su svi sumnjali u njega zbog visine. Ja sam kao otac i trener mislio da će biti dobar igrač, međutim nisam vjerovao da će doći do razine do koje je došao. Godinama je igrao Euroligu i bio je član reprezentacije, dvaput osvojio EuroCup, gdje je bio i MVP. Najljepše četiri godine proveo je u Madridu, iako, ako ga pitate, igrati košarku mu je najljepše bilo u Žalgirisu. Tamo je dvorana uvijek puna bez obzira igrali Lakersi ili Sukošan, ha-ha.
Danas su i unuci u sportu, a kako sport piše najljepše priče, baš su se nedavno na suprotnim stranama i u drugim ulogama susreli unuk Roko i djed Petar.
- Unuk Roko igra u Cedeviti Junior. To mi je od sina Luke. On je 2009. godište i igra na poziciji beka. Igra za kadete i baš su nedavno igrali protiv nas. Pobijedili smo ih u Zadru. Markov sin Adrian je 2010. godište, ima 192 cm i brani za NK Arbanasi. Glavno da vole taj sport, da igraju i da nisu stalno kući na mobitelu, zaključio je Popov
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....