Zadar ima more stihova i sjajnih pjevača, no ovdje ćemo se poslužiti stihovima jednog zagrebačkog benda: "Uvijek sam želio biti heroj..." Pjevali su to Prljavci u svom hitu "Heroj ulice". A prezime Popović u zadarskom košarkaškom pučanstvu predstavlja sve ono što riječ "heroj" uistinu znači. Popovići su ostvarili snove svakog Zadranina infišanog u košarku. Heroji svoga grada, noseći dres najdražeg kluba.
Petar Popović je famozne 1986. odigrao utakmicu, odnosno poluvrijeme karijere, kojim se Zadar okitio titulom prvaka Jugoslavije protiv favoriziranog dvostrukog prvaka Europe – Cibone. Nakon 17 godina ponovno je zadarski heroj bio Popović, ali ovoga puta Petrov sin Marko. Zadar je 2003. neočekivano izborio Final Four ABA lige, tadašnje Goodyear lige, da bi tamo Marko Popović (43) i družina priredili ogromno iznenađenje osvojivši titulu regionalnog prvaka protiv snažne Crvene zvezde i Maccabija. Ta 2003. nalazi se odmah iza neprikosnovene 1986., po emociji, uspjehu, priči i snazi samog čina u kojem je David pobijedio Golijata.
Mlađi Popović je u Ljubljani, u maniri oca Petra, torpedirao sa svih udaljenosti. Bila je to samo uvertira u sjajnu karijeru koju će kasnije ostvariti. Bijaše to pravi euroligaški bek, jedan od posljednjih zadarskih košarkaških mangupa i svakako spada u 10 najvećih igrača koje je "Grad košarke" dao. A danas njegova meka ruka ne hvata poene, već ono što dubina mora da.
– Slobodno vrijeme provodim na moru, kad god je lijepo vrijeme, idem na ribe. Bavim se i građevinom, ne previše, pratim puno košarku. Volim pogledati Zadar, ABA ligu, NBA, Euroligu i španjolsko prvenstvo. Imam dovoljno posla, ali ne pretjerano, tako da stignem otići i na putovanja.
Rekao je Marko odmah da voli pogledati Zadar, pa kako gleda na sve ovo što je njegov matični klub napravio posljednjih godina?
– Činjenica je da je Zadar do ove sezone imao rezultate izvan svih mogućnosti. Žao mi je što nema nekog mladog igrača koji je gurnut u vatru. Sada imamo tri mlada beka koji zasigurno kroz neko vrijeme mogu biti nositelji igre. Tu prvenstveno mislim na Andru Mirčetu, Tonija Torbarinu i Luku Bičića. Imaju kvalitetu, samo je šteta što su sva trojica bekovi i sigurno je da će netko tu ispaštati. Volio bih da uspiju, ako ne kroz Zadar, onda nekim drugim putem.
Kad smo već otišli u smjeru sadašnjosti, stiglo je pitanje o aktualnom stanju hrvatske košarke.
– Reprezentacija je nakon dugo vremena dala naznake boljih dana. Napokon smo bili kompletni, nedostajao je samo Zubac. Protiv jedne Njemačke, koja je svjetski i europski prvak, bez obzira na to što nisu bili u najjačem sastavu, ali to su sve igrači koji dolaze iz jakih liga. Tako da treba imati puno respekta prema ovome što danas radi Tomica Mijatović. Nažalost, bazen hrvatske košarke se suzio, ali nadolaze ti mladi igrači poput Garme i Ukića ili u Zadru Jeraka i Baričevića, no opet se sve svodi na priliku. Tu prvenstveno mislim na velike utakmice, "na nož", a ne one manje koje se pobjeđuju velikom razlikom.
Vratimo se na našega glavnog protagonista koji je 2019., praktički odmah nakon završetka karijere, postao sportski direktor Zenita, no, kako kaže, ta mu uloga nije sjela.
– Bila je to avantura koja definitivno nije za mene. Tu nema previše doticaja s košarkom, više je kao neko slaganje momčadi, kao menadžer, a za takvo što nisam ni imao prilike jer sam došao u prosincu, pa je došla korona... Baš me taj posao nije zadovoljio. Za sada se nemam namjeru u budućnosti baviti tim poslom. Prirodnije bi mi bilo negdje uz parket, završio sam trenersku školu u Španjolskoj i to je ono što bi me sigurno više veselilo od uredskog posla.
To hoćemo li Popovića jednom negdje gledati "uz crtu" ostavio je otvorenom opcijom, no, kako kaže, sve je stvar želje. Odmah nakon neuspjele ruske avanture spekuliralo se da će u istoj funkciji doći u svoj Zadar.
– Bilo je tu nekih priča, čak i ozbiljnih, međutim nikada nismo zagazili dalje od dva razgovora. Nismo našli zajednički jezik, a baš zbog iskustva u Zenitu ta mi funkcija i nije odgovarala. Možeš imati malo zasluga, a za sve možeš biti kriv.
Igračka karijera zaključena je 2019. u Fuenlabradi, a posljednja utakmica u karijeri, unatoč ozljedi, bila je prava – "popovićevska", zabivši dalekometnu tricu praktički za pobjedu.
– Došla je cijela moja ekipa i rodbina tamo. Bio sam ozlijeđen i nisam trebao igrati tu utakmicu, ali imao sam želju. S obzirom na to da nismo mogli ni gore ni dolje, uz neke injekcije odlučio sam ipak igrati. I da sam pisao scenarij, sam ga ne bih bolje napisao. Završilo je baš sa slatkim okusom, bez obzira na to što mi je ta sezona bila baš teška, s puno ozljeda. Jedan mali klub koji mi je puno dao, ne u materijalnom smislu, već u ljudskom. Bili su baš velikodušni, a ja sam im svojim igrama to definitivno vratio i dandanas rado odem tamo.
Nakon filmskog završetka karijere pojavila se priča da će se Popović 2019. ponovno vratiti na parket kako bi pomogao svome Zadru, koji je tada bio u jako teškoj situaciji. Koliko je to uopće bilo realno?
– Trener Jusup me kontaktirao i baš sam se htio vratiti. Međutim, pojavio se taj Zenit i sada mi je krivo, ali što je, tu je. Nemam za čime previše žaliti, sa Zadrom sam napravio velike stvari, osvojivši svoj najdraži trofej. Da sam ja došao, možda se 2020. ne bi osvojio taj Kup Krešimira Ćosića, iako bi bilo sjajno da sam se oprostio na taj način pred koronu.
Kada smo već kod Zadra i povratka, svako ljeto su se Zadrani nadali da se Popović vraća doma. Je li povratak bio najrealniji 2008., kada se sanjao euroligaški Zadar koji je taman prelazio iz Jazina u novu, Krešinu dvoranu?
– Je, tada je bilo baš blizu, međutim tada je netko bio direktor kluba tko nije baš nailazio na razumijevanje, dok su drugi članovi uprave to odobrili. S moje strane je postojala želja i to je bio najbliži trenutak za povratak, ali jednostavno je netko rekao "ne", a ja nikada nisam dobio obrazloženje zašto je to tako. Tržište je u tom trenutku za mene bilo veliko, Zadar je bio glavna opcija, ali eto...
Vratimo se sada na sami početak velike karijere, koja je započela baš u rodnom Zadru. I to u jednoj od boljih momčadi u klupskoj povijesti.
– U prvu momčad ušao sam sa 17 godina, kada su tamo bili Rađa i Komazec, koje sam gledao kao nadnaravna bića. Pored takva dva igrača naučiš puno kako se treba ponašati jedan profesionalac. Nisam mogao imati bolje ljude i primjere vrhunskih igrača koji su prošli sve i svašta. Držali su do mene i utabali su mi na neki način put za dalje. Tu prvenstveno mislim na Dina, kojem sam zahvalan jer je stao iza mene u svakom trenutku i dandanas imamo sjajan odnos. Smatram ga svojim starijim bratom. Nakon toga sam išao u Ameriku pa sam se vratio u Zadar. Bila je to škakljiva sezona, gdje smo na kraju izgubili u finalu od Cibone. Ja sam izgubio jednu loptu i doživio sam salve zvižduka u tom trenutku.
Nakon toga došao je Danijel Jusup, a kako je vrijeme prolazilo, Popovićeva uloga bila je sve veća. Sve je kulminiralo osvajanjem dvaju trofeja i jednom od najuspješnijih sezona u povijesti kluba.
– Jupe mi je odmah na početku sezone najavio da ću nositi veliki teret. Te 2003. malo je tko očekivao od nas nešto veliko, a mi smo u sedam dana osvojili dva trofeja – Kup Krešimira Ćosića i Goodyear ligu. Na Final Four smo ušli igrom slučaja, nismo ovisili o sebi. Široki je pobijedio Cibonu i mi smo upali. U Ljubljani nam nitko nije davao šanse, dok smo mi kao mladi igrači vjerovali da svaku utakmicu možemo dobiti. Ta nekakva mladost i drskost, pozitiva i ti ljudi koje vidiš na tribini koji su potegnuli iz Zadra... Pobijedimo tu Zvezdu, a vrlo vjerojatno ih ne bismo dobili da njihovi navijači nisu napravili prekid, a da smo s Maccabijem igrali još 20 puta, možda ih ne bismo ni jednom dobili. To je trenutak inspiracije, snage i samopouzdanja svih nas i ostvaren je taj uspjeh, meni najdraži do dana današnjeg.
U polufinalu su neredi Delija izazvali prekid koji je bio prekretnica utakmice. Kako ste se osjećali u tim trenucima?
– Mi smo bili u svlačionici dobar dio vremena. Jupe je održao jedan motivacijski govor koji je zasigurno utjecao na nas. Ispričao je jednu anegdotu koja se njemu dogodila na faksu i mislim da je ta priča pala na plodno tlo. Tom tricom Meeksa smo poveli u najboljem trenutku, a, srećom, vremena više nije bilo.
"Sve je u rukama Popovića. Čeka Popović odluku svog trenera da li ići na tri ili na dva. Sedam sekundi, čini mi se da će ići na solo akciju do kraja. Ne, za Meeksa i za Meeksa za pobjedu", vikao je tada Slavko Cvitković. Svi su očekivali da će završavati Popović, no on je u "kantunu" potražio Meeksa, a ostalo je povijest.
– U tom trenutku uopće nisam razmišljao. Igrao sam košarku s takvim guštom i samopouzdanjem te sezone i mislio sam ako šutnem s centra, da će svaka ući. Kada sam prodirao, nekakav instinkt mi je nalagao da dam tu loptu i da je tamo bio netko drugi, ponovno bih je dodao. Nisam previše birao, jednostavno sam navukao igrača sa strane pomoći i on je ostao sam. Meeks nam je bio ključan igrač jer je tada avangarda bila igrati s petorkom u kojoj svi mogu pogoditi tricu, otvarao je reket. Tjedan dana ranije, u kupu, ispromašivao se, ali isto je zabio jednu važnu tricu. Meni jedan od dražih suigrača, odličan kao čovjek, atipičan stranac, svirao je gitaru. Znali bismo često izaći vani pa bi on zasvirao, ali to ne bi dugo trajalo jer bismo mu se mi narugali, ha-ha.
Koliko je za jedan takav uspjeh važno da su igrači međusobno sjajna klapa? Većina vas ste bili mladi momci iz Zadra, začinjeni s par iskusnih kohezivnih igrača.
– Mi smo svi odrasli zajedno kroz mlađe kategorije iako nismo svi generacija, nešto smo skupa igrali, Vladović, Dijan, Špralja, Banić i ja. Tako smo se mi vukli s ovim nešto starijima poput Perinčića i Longina, uz iskusne Meeksa, Tvrdića, Šamanića i Erjavca. Bio je to sjajan spoj, imali smo većinu igrača iz Zadra i svi su participirali. Najmlađi je bio Marko Banić, koji je počeo u petorci protiv Zvezde kada smo igrali u Zadru. Kada smo se rasuli po Europi, svi smo napravili dobre karijere. Žao mi je što to danas više nije slučaj, mislim da se to može. Treba postaviti jasnu strategiju i postaviti jasne ciljeve. Zadar dugo nije stvorio pravog klupskog igrača, od Pavla Marčinkovića, Dominik Mavra je išao zaobilaznim putem. I onda se nazivamo gradom košarke, jesmo po navijačima, ali po igračima zadnje vrijeme sigurno nismo.
Kormilar uspjeha iz 2003. bio je čovjek koji je i danas na klupi Zadra – Danijel Jusup. Koliko je on važan za razvoj Popovićeve karijere?
– Nakon te sezone gdje me publika izviždala zbog izgubljene lopte, nije mi baš bilo lagano prolaziti kroz to ljeto. Imao sam sjajno prvenstvo s mladom reprezentacijom i nakon toga sam išao na sastanak s Jupom, koji mi je rekao da ću nositi baš veliki teret. Nisam odmah shvaćao što je on s tim mislio, jer su mi i drugi prije njega obećavali. Kako je krenula sezona, to je odmah izgledalo sjajno, no onda smo imali nekih nesuglasica s pedagoške strane, neke odgojne mjere. I onda smo u drugom dijelu sezone, kada su se brali trofeji, bili pravi. Na kraju smo se malo ispuhali i nismo uspjeli osvojiti prvenstvo. Ružno je reći, ali možda smo se čak i zadovoljili. Baš mi je krivo jer da smo to osvojili, to bi bila najuspješnija sezona u klupskoj povijesti. Ispali smo od Cibone u polufinalu, a prvenstvo je na kraju osvojio Split s Rađom. Bilo je to strašno jako prvenstvo, jedno od najjačih otkako je Hrvatske. Konkurencija je bila vrhunska. Nama te sezone Zagreb nije odgovarao, nismo ih niti jednom dobili.
A što reći o slavlju i dočeku nakon trijumfa protiv Maccabija u Ljubljani?
– To je bilo skakanje po haubama, po policijskim autima na Maslenici. Mi smo dosta kasno došli, dočekali su nas, pa smo imali ujutro još jedan doček. Najviše pamtim taj povratak u busu, zezanciju i te puste poruke jer smo tada već imali mobitele. Nismo se mogli obraniti i to je tada baš godilo, a danas od svega toga bježimo. Svi mi suigrači smo bili ludi na svoj način, a najmirniji je bio Meeks. Rekao je Jupe da su ovo danas "milk drinkeri", za razliku od nas. Bili smo baš barabe, mangupi, bili smo dosta karakterni i imali smo velika ega, ali smo ih potisnuli na stranu u pravom trenutku.
Nakon bajke s matičnim klubom Popović je otišao u Valenciju, a potom i u Cibonu, što mu je dobar dio navijača Zadra zamjerio. Kako je došlo do odluke prelaska u ljutog rivala i sjeća li se prvog dolaska u Jazine?
– Bio je to malo drukčiji dolazak u Jazine, ha-ha. Ja nisam igrao, a imao sam dugu kosu pa me nisu prepoznali, već su me zamijenili za jednog mog prijatelja pa su njega izvrijeđali umjesto mene. Svaki sljedeći doček je bio "ajme majko". Paljeni su mi lampioni ispred stana, ali dobro, sve je to ušlo u rok službe. Imao sam jako puno neugodnosti tog ljeta i nije mi bilo svejedno izaći van. Gdje god bih došao, pjevali bi mi: izdao si Jazine, izdao si Zadar grad. Sada iz ove perspektive sve je to smiješno. Pregrmio sam to i ojačalo me za dalje. U tom je trenutku Cibona još značila nešto u Euroligi i to je bio dobar izlog. Na kraju krajeva, nakon toga sam završio u Efesu.
Gdje je zapelo u Valenciji?
– Došao sam u ekipu punu zvijezda i nisam igrao puno. I to mi je bila jedna škola. Došao sam u situaciju gdje sam bio nezadovoljan, a ni klub nije bio zadovoljan jer su očekivali puno više od mene. Imao sam samo tri opcije: Avellino, koji nije davao odštetu, Cibona, koja je platila dio moga ugovora, i Zadar, koji to nije htio platiti. Tako sam završio u Ciboni jer sam htio igrati. Tamo je bio trener Anzulović, koji mi je u tim trenucima puno pomogao. Pokazao mi je kako se igra košarka na tom nivou. Jupe mi je dao prvi vjetar u leđa i otvorio mi je oči, a Zula mi je puno pomogao s te strane sazrijevanja i da shvatim kako nije samo koš najvažniji dio košarke.
Popović zatim odlazi u dva velikana europske košarke, prvo Efes pa Žalgiris.
– Otišao sam iz Hrvatske i više se nikad kao igrač nisam vratio. Efes je vrhunski organiziran klub i tamo sam dijelio svlačionicu s Ermalom Kuqom i Prkačinom koji su govorili naš jezik, sjajni ljudi i košarkaši. Imali smo dobru sezonu, osvojili smo kup. Nakon toga sam otišao u Žalgiris, a to je jedno fantastično iskustvo, možda i najljepše što se tiče same košarke. I izvan terena i na terenu, navijači, sve se povezalo. Oni košarku nazivaju svojom religijom i to su jedni natjecatelji koji kada završi trening, ostaju još, natječu se, izmišljaju vježbe, stalno su u dvorani, doslovno se igraju košarke. I danas imam od tamo velike prijatelje, poput Mačiulisa, Kalnietisa i Jankunasa, ostali smo u odličnim odnosima. Tu najviše mislim na Kalnietisa, koji je ljetos bio u Zadru. Nisam dugo bio tamo, ali mislim da ću se uskoro uputiti. U Euroligi rade čudesa s većinom domaćih igrača, ako oni to mogu, onda može i Zadar.
I onda je uslijedio odlazak u UNICS iz Kazana i dojam je da je Popović u Rusiji igrao najbolju košarku u karijeri. Osvojen je 2011. EuroCup, a upravo je zadarski bek bio MVP finala.
– Da, u Kazanu sam stvarno igrao najbolju košarku karijere, gdje smo u strašnoj konkurenciji osvojili i ruski kup. Moj prijatelj Krešo Lončar i ja smo tu imali fantastičnu sezonu, a u svojoj posljednjoj sezoni u Kazanu osvojili smo EuroCup. Autoritativno smo u polufinalu pobijedili Cedevitu i kasnije u finalu Sevillu, na jedan dominantan način. Odigrao sam možda i najbolji turnir u svojoj karijeri po pitanju zrelosti što se tiče svih segmenata košarkaške igre i to mi je zasigurno drugi najdraži trofej. Nakon osvajanja EuroCupa s UNICS-om bio sam jako blizu potpisa za Real Madrid, no tamo je završio Draper. U tom trenutku mi je bilo žao jer sam čak potpisao taj ugovor, no nije potpisan od svih strana u klubu. Jedan dio ljudi iz Reala je to odobrio, ali glavni nije i to je propalo.
Igrajući za UNICS Popović je gostovao u Krešinoj dvorani, ali ovoga puta dobrodošlica u Zadru bila je kudikamo ljepša.
– Prije utakmice nisam znao što očekivati, ali lijepo su me dočekali, stvarno. Bilo mi je srcu drago nakon svih onih vrijeđanja, pjesmica i lampiona, olakšanje. Iz ponekog dijela publike su se opet čuli nekakvi zvižduci, što je meni sasvim normalno i prihvatljivo. Imao sam dva slobodna bacanja, jedno sam pogodio, da sam ubacio i drugo, vrlo vjerojatno bismo mi dobili, no slavio je Zadar.
Nakon odlaska iz UNICS-a Popović se vratio u Žalgiris, a zatim je otišao u ruski Khimki, s kojim ponovno osvaja EuroCup.
– Da, osvojili smo EuroCup, na isti način kao u UNICS-u, samo sam u Khimkiju imao nešto drukčiju ulogu. Nisam bio glavni igrač, nego jedan od. Prvu sezonu sam igrao dobro, drugu sam igrao manje jer je došao MVP Eurolige Tyrese Rice, koji je preuzeo veliki dio tereta. Pred finalnu seriju sam se ozlijedio i to više nije bio taj nivo. Uhvatio sam 33 godine i imao sam problema s koljenom i čak sam razmišljao ostaviti košarku. U tom trenutku mi je supruga bila trudna i na ljeto sam rekao da ću probati ako dođe neka ponuda, no kći mi je rođena krajem rujna i propustio sam sve te ponude koje mi nisu bile interesantne.
Je li bila tu koja zanimljiva ponuda?
– Je, javila se Cedevita, imao sam ponuda iz Rusije i Njemačke i mogao sam pronaći neki dobar klub EuroCup razine. Bio sam na moru, lovio lignje i nazvao me Žan Tabak da dođem igrati kod njega u Fuenlabradu. Rekao sam može, ali da pričeka da mi se rodi kći. Odmah sam mu otvoreno rekao da me boli koljeno i da me ne trebaju platiti ako ne budem izgledao dobro, da sam načisto sam sa sobom. I otišao sam tamo i početak mi je bio jako težak, no malo pomalo koljeno me prestajalo boljeti. Imali smo četiri fantastične sezone, igrali smo dva puta Europu.
Veličanstvena karijera je ispričana, no i tada se pričalo kako Hrvatska nema playa, iako su uz Popovića tu bili još Ukić i Planinić, uz još sjajnih igrača poput Kusa, Stipčevića... Tada je Hrvatska uvijek bila u zoni medalja, no sve se gledalo samo kao neuspjeh. Gdje je bio problem da se napravi taj koračić i da se Hrvatska konačno vrati na postolje?
– Problem je bio taj što su 2005. Španjolci šutirali 42 slobodna bacanja, a mi 12, glupo se vaditi na suđenje, ali... I 2010. smo bili blizu pa je Rašić u zadnjoj sekundi ubacio za pobjedu. Sve osim te 2005. smo gubili svojom krivnjom. Tada smo bili uz Grčku možda i najbolja ekipa na turniru, bili smo sjajno posloženi. Možda mi nismo bili ti, iako gledajući iz ove perspektive to su bili sjajni rezultati. Imali smo sjajnu i mladu reprezentaciju, a i tada se pričalo da nemamo playa. Ukić, Planinić, Kus i ja, pa je kasnije dolazio Stipčević...
Da, da, jedan Jakov Vladović bi danas bio prvi play reprezentacije, a tada je teško mogao upasti u 12.
– Ljudi zaboravljaju kakav je to igrač bio, on je imao košarku u malom prstu. Jakov je moj prijatelj, ali odgovorno tvrdim da je on najbolji domaći igrač Zadra u 21. stoljeću. Zašto? Zato što je najviše dao klubu i bio je tu kada je bilo lijepo i kada je grmjelo, prošao je sve. Krivo mi je što on danas nije u KK Zadar, a mislim da je zadužio klub i da bi trebao imati mjesta tamo.
Jesu li Olimpijske igre iz 2008. ipak najljepša uspomena s reprezentacijom?
– To je najljepše reprezentativno iskustvo. Tamo smo upoznali more naših sportaša, družili smo se s Čilićem, Zokijem Primorcem, s rukometašima i vaterpolistima. Jedni smo druge gledali i bodrili. Baš super i žao mi je što mi se nije to ponovilo u karijeri, ali bio sam jednom i baš bih bio zakinut da ne znam kakav je to osjećaj.
Za kraj se moramo dotaknuti i oca Petra. Je li on bio razlog zbog kojeg se stvorila ljubav prema košarci?
– Pa čak ne bih rekao. Mi smo u dvorištu igrali, nisam ja njega tada puno doživljavao, više su mi idoli tada bili Alan Gregov i Arijan Komazec, koji su mi rođaci. Mene je mama vodila na treninge, dok je on igrao i bio je koncentriran na košarku. Ali što se tiče oca, kasnije mi je kroz karijeru pomagao s puno savjeta i bio mi je podrška u trenucima kada mi je bilo teško i ponosan sam na ono što je on napravio.
A tko je bolji šuter, Pero ili Marko?
– Ha-ha, a ne znam. On je bio onaj klasični profilirani šuter koji je izlazio iz blokova i šutirao. Ja sam imao više loptu u rukama i sam sam sebi kreirao. Hm, recimo da je on bolji šuter, a ja sam bio bolji igrač, ha-ha.
Sjeća li se Marko kada su zadnji put bacili jedan na jedan?
– Znam da je bilo u Jazinama na jugu, imao sam možda 17 godina i kada sam ga jednom pobijedio, više nismo igrali – zaključio je Popović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....