Legendarni trener Božidar Maljković i njegova generacija Jugoplastike koju je on dvaput vodio do naslova košarkaškog prvaka Europe 1989. i 1990. godine na svečanoj su inauguraciji primljeni u Kuću slave splitskog sporta (treću titulu pod nazivom Pop 84 Žuti su osvojili 1991. pod paskom Željka Pavličevića koji je dolaskom također uveličao svečanost). Svečanost je održana točno na 81. rođendan kluba s Gripa, osnovanog davne 1945. godine.
Vidno emotivni Maljković kroz špalir koji su napravili košarkaši i stručni stožer Splita, bivši igrači Žutih, nekadašnji njegovi suradnici na Gripama, svi okupljeni uzvanici, ušao je i doslovno u Kuću slave.
Dočekan je Maljković riječima:
- Dobrodošli u Kuću slave splitskog sporta, dobrodošli doma!
Primljeni su Maljković i Jugoplastika još ranije u Kuću slave, ali se iz objektivnih okolnosti sve malo oteglo, od Covida-19 u početku, do financijskih poteškoća.
- Primili smo ih 2019. godine, evo prošlo je gotovo sedam godina. U ovih 19 godina Kuće slave gotovo ništa se nije promijenilo, ali pokušavamo u zadnje vrijeme neke stvari promijeniti. Dolaskom gospodina Tomislava Šute na mjesto gradonačelnika Splita dobili smo veliku potporu, financijsku i prostornu, idemo u proširenje ovog prostora. To je velika stvar za splitski sport. Velika nam je čast što primamo gospodina Maljkovića i momčad Jugoplastike – pojasnio je predsjednik Udruge za osnivanje Muzeja sporta u Splitu Marinko Mrduljaš.
Maljković se prisjetio najslavnijih dana splitske košarke, a iako je zaustavljao emocije smogao je snage za šalu.
- Tu slučajno prolazim i vidim neka gužva. Kažem: „Ajde da svratim, da vidim što se događa.”
Potom se uzvanicima obratio objašnjavajući što mu znače Jugoplastika i Split.
- Na kraju života genijalca Nikolu Teslu su pitali da li postoji Bog. Rekao je: „Ja ću da pokažem da postoji, makar i matematičkim putem.” To mu je bila jedna od posljednjih definicija. Potječem iz obitelji ateista, moj otac je bio vojno lice. Dugo sam bio u dilemi da li Bog postoji. Dolazeći ovdje, kada me Biba (josip Bilić, nap.a.) pozvao, i ovdje prisutni Sabalić, Bepo i Žele. Pomislio sam: „Što baš mene?!” Pojavila se u tom trenutku velika duga kakvu nikada nisam vidio u životu. Imam tri svjedoka, ženu i dvoje djece – kazao je Maljković.
A kad ćeš početi raditi nešto ozbiljno?
Pojasnio je zašto je ta momčad na koncu ostvarila tolike uspjehe, ali i kako unatoč tome njegov otac čak ni tada nije shvatio veličinu tih rezultata.
- U Splitu su me tada dočekali fantastično. Od prvog dana nisam bio primljen kao gost, nego kao da sam ovdje odrastao. Došavši ovdje, svaki naš trud, naši izgubljeni vikendi, odvojenost od familije su se pozlatili. Imao sam zadovoljstvo da sretnem ljude u Upravi koji su bili eksperti za taj posao, vrhunske igrače... Kad smo osvojili titulu prvaka Europe u Munchenu, sjedimo tako doma jednom pred ručak, pijemo šljivu. A mene otac pita: „A je li ti, kad ćeš početi konačno nešto ozbiljno da radiš?” On je htio da budem odvjetnik. A ja sam uvijek želio da budem šef sam sebi. To je danas moja kćerka Marina. Bila je dvaput prvak Europe sa Srbije, prvak Europe s Fenerom, osvojila je Eurokup s Galatasarayem... - nasmijao je okupljene Maljković.
Povukao je paralelu s današnjim stanjem kluba i istaknuo koliko ga i sama pomisao na to boli.
- Boli me stanje moga kluba danas. Obišao sam renovirane klupske instalacije, jako su dobre. Mi to nismo imali. U njima se mora dobro igrati. Budžet kluba je kažu mi oko 500-600.000 eura. Najslabije plaćeni igrač u Beogradu ima toliko (u Partizanu ili Crvenoj zvezdi, nap.a.a). Je li moguće da u Splitu nema dvije velike kompanije da daju neki dinar najvećem klubu u povijesti europske košarke?! Danas kada ti treba da daju neki neki dinar, kao da se rastaju s dušom. Teško mi je to gledati, moj tim u takvoj situaciji, u jednom gradu koji nije tako siromašan – poručio je Maljković, uz opasku:
- O Jugoplastici mogu pričati sedam dana, a da se ne umorim.
Istaknuo je kako su tada svi na Gripama živjeli za klub.
- Ljudi koji su pratili klub su živjeli za njega, počevši od spremačica i svih ostalih. One su živjele za klub, živjele za nas. Druge bi čistačice drugdje onako malo očistile i otišle, ove su patile sa nama. Najteža moja utakmica bila je ona finalna s Partizanom. To je bila opasnost da nestaješ sa svih mapa, da nam ako ne uspijemo uzmu Tonija, Dina, i da smo „za džabe krečili”. Mi imamo šest razlike, idemo u svlačionicu, a one - plaču. Svaki sektor kluba je radio fantastično – govorio je Maljković emotivno, ali i na trenutke zbog toga malo nepovezano.
Prisjetio se kako su doveli Zorana Savića.
- Ja sam pomislio, otići ću iz kluba kad tad, hajde da bude jaka Jugoplastika i kada odem. Zvao sam Želu Jerkova, kada sam čuo da Cibona hoće Zorana Savića. Vozali smo ga po otocima dok nije počeo prijelazni rok. Toni Kukoč je nakon finala Kupa prvaka 1991. godine na konferenciji za medije na konstataciju nekog novinara da je MVP finala kazao: „Nisam ja, nego Zoran Savić.”
Neviđeni talenti
Na kraju je govorio o fenomenu Jugoplastike.
- Ja sam trenirao jedini dva najveća kluba Barcelonu i Real, ali samo se priča o Jugoplastici. Što je to opčinilo ljude da su potpuno hipnotizirani, da tako vole Jugoplastiku?! U dva sata je dvorana bila puna, a tek u šest sati igramo. U Tivoliju je pred dvoranom bio red od 500 metara za ulazak u dvoranu na našu utakmicu... Htio sam da moji igrači budu gospoda, ali morao sam to biti i ja, da ne radim tehničke greške, da ne skačem po klupi. Dobili smo nagradu za fair play. Dvadeset godina karijere poslije nisam dobio tehničku grešku, kao ni moja kćerka – pričao je Maljković.
Velikan Žutih i njegov suradnik Željko Jerkov koji je kao jedan od čelnih ljudi kluba tog perioda preuzeo nagradu u ime te generacije Jugoplastike je ispričao:
- To je bila velika bajka. Premalu količinu poštovanja smo ovdje iznijeli prema igračima. Imali smo neviđene talente, gdje jedan vrhunski kuhar od njih može napraviti top jelo. Nema kluba u Europi koji je napravio toliko svojih igrača. To nema nitko. Nama su sve najveće zvijezde kluba napravile prve korake u ovom klubu. Uz to dolaze kvalitetni igrači sa strane koji smo se uklapali, poput Šolmana, mene...
Nadovezao se na Maljkovića:
- Maljkovića smo izvukli iz rukava. Trebao nam je novi mladi trener. Raspitali smo se kod Žeravice i Nikolića, odlučili smo stati iz njega. On je imao znanja, želje, imali smo užasno talentiranu momčad i to je onda dovelo do ovih uspjeha. Temeljem toga smo proglašeni za najbolju momčad 20. stoljeća. Dogodilo se čudo, moramo biti zahvalni. Svaki od nas svojim dijelom tome je pridonio. Ali prije svega bio je to neviđeni talent igrača, daj Bože da se to ikada više ponovi – poželio je Jerkov.
Ostali na zemlji
Branko Macura koji je tada bio na čelu Stručne komisije i stalno uz Maljkovića na klupi, bio je sveprisutan, ali kao i mnogi u klubu formalno samo volonter.
- Mi smo u München otišli kao totalni autsajderi. Zadnji smo od sve četiri momčadi bili po redu za trening. Prije puta za München, razbolio se pomoćni trener Pero Vučića i nismo imali pomoćnog trenera. Sjedio sam na klupi. Govorio mi je Božo da mu javljam kad naši igrači dobiju drugi, odnosno treći faul. Danas treneri imaju po četiri-pet pomoćnika. To su detalji kako smo skromno krenuli. Imali smo nezaboravan doček – ispričao je Macura.
Željko Jerkov je dodao:
- Mi se zaista imamo čega sjećati. Nama je sve to promijenilo živote.
Tadašnji liječnik Jugoplastike, dr. Teo Bratanić također je vratio film sjećanja.
- Sve je bilo neočekivano. Nakon prvih uspjeha nismo letjeli u vis nego smo ostali na zemlji. To je jedna od glavnih stvari koja nam je donijela sve te uspjehe. Igrači koji su došli sa strane su se dobro uklopili. Nikolić je u početku pomagao Maljkoviću, kanalizirao ga je – govorio je Bratanić.
Video porukama javili su se i pomoćni trener Barcelone iz tog vremena Manolo Flores, velika zvijezda katalonskog sastava tih godina Juan Antonio San Epifanio, tadašnji igrači Žutih Zoran Savić, Luka Pavičević, Žan Tabak...
U glazbenom dijelu briljirali su također bivši Žuti, zapjevao je Zvonimir „Pavarotti s Gripa” Tolić, bivši direktor marketinga, dok je nekadašnji playmaker Žutih Mlađan Tudor otpjevao baš himnu Jugoplastike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....