Samo šest i pol dana prošlo je između poraza košarkaša Splita u zadnjoj sekundi kod Mege u Beogradu u regionalnoj ligi i osvajanja Kupa Krešimira Ćosića „žutih” u Zaboku. Pretprošle nedjelje oko 14 sati nikome nije bilo jasno kako je moguće primiti koš nakon auta u trenucima kada je do kraja susreta ostala samo 1,1 sekunda. Prošle subote u 22 sata kapetan Splita Shannon Shorter podigao je trofej, a dan kasnije organiziran je u Splitu doček momčad koja je nakon 21 godine ponovno donijela trofej na Gripe. To je sport. Pogotovo košarka. To je sve dio puta, škola.
Prvo je velikim povratkom napokon svladan Zadar u četvrtfinalu (71:70), potom pregažena Cibona u polufinalu (85:59), a slično je prošao i Alkar (77:60). Zajednički nazivnik je ono čega se Veljko Mršić kada je mjesec i koji dan ranije preuzeo momčad prvog uhvatio – obrana. U tri utakmice završnice kupa Split je u prosjeku primao samo 63 poena.
Bilo je baš ruganja kada je Split zabio samo 54 poena Zadru, mizernih 48 Budućnosti, izgubio 30 razlike kod Crvene zvezde... Ali Mršić je snimao situaciju i gradio igru, pojedine njene fragmente pripremao i baš za kup. Gradio je samopouzdanje, momčad, disciplinu. Poljuljano samopouzdanje ne samo porazima, nego i gubitničkim mentalitetom. Čak 21 godina trajala je pauza između dva trofeja „žutih”. Gotovo koliko Hajduk čeka na titulu prvaka, toliko je nekadašnji trostruki prvak Europe čekao na bilo kakav domaći trofej.
A kad će Hajduk...
Simbolika je da je trofej donio čovjek koji je te 2004. godine kada je osvojen taj prethodni zadnji trofej, kup, kao igrač bio dio kluba, ali u toj kratkoj epizodi nije imao pravo nastupa. Čovjek koji je 2006. godine na početku trenerske karijere vodio momčad u još jednoj kratkoj epizodi u teškoj financijskoj situaciji. Kasnije je vodio Cedevitu i u Euroligi, osvajao dvostruku krunu i sa Zadrom, vodio reprezentaciju Hrvatske, radio u španjolskoj ACB ligi...
Kada sam postao sportski novinar Slobodne Dalmacije, prvi trener momčadi Splita koju sam pratio bio je Mršić. Morao se valjda zavrtjeti cijeli krug, Mršić se vratiti kad ga se realno i najmanje očekivalo, da Split opet nešto osvoji. Dosad sam samo o Splitu i trofejima pisao u „debelom” prošlom vremenu. A kad će Hajduk do titule prvaka da i tu sušu napokon riješimo to valjda samo Bog zna i niko više.
Kada je odlučeno da Slaven Rimac više neće biti trener, sportski direktor Teo Čizmić zapeo je za Mršića i nije (po)puštao. Čekao ga je desetak dana. Manje upućenima u košarkaške relacije to neće zvučati tako, ali Mršiću po nekakvom rejtingu baš i nije mjesto u hrvatskom prvenstvu. No, „žuti” su zapeli i on je Čizmiću napokon rekao konačno da. Zbog novca sigurno nije. Ali je u svemu vidio izazov. Prekid trofejne suše i dominacije Zadra. A i da sada već iskusni trenerski lisac dovrši kao ono što je kao trener početnik započeo. Imao je nedovršenog posla na Gripama, u Splitu. U Gradu koji mu ni kao izborniku nije dosad donio sreću, nije se s Hrvatskom uspio plasirati na Olimpijske igre u Tokiju. U Gradu u kojem se igrom slučaja rodio.
Resetiranje
- Prva moja dva puta u Splitu nisu dugo trajala, sada je neko drugo vrijeme. Hvala bivšem treneru što su složili dobru momčad. Imamo temelje, nadam se da ćemo se uspjeti poboljšati u nastavku sezone. Vjerujem da će nas to dovesti tamo gdje svi očekujemo, da osvojimo jedan od dva domaća trofeja. Nikad se nisam bojao izazova. I sad me puno ljudi uvjeravalo i govorilo mi: "Nemoj ići, ne treba ti to." - pričao je Mršić na predstavljanju 14. siječnja. A 15. veljače njegov Shorter je podigao trofej. A Mršić momčad, i gotovo svakog igrača pojedinačno, od Shortera nadalje. U 33 dana razbio je prokletstvo dugo 21 godinu, a nije bila u pitanju nikakva šok terapija. Nego temeljito „resetiranje”.
Najlakše bi bilo sada udariti po Rimcu, reći da prije ništa nije valjalo, a to bi bilo jako daleko od istine. Pod njim je prošle sezone Split imao domaću meč loptu za osvajanje prvenstva, vodstvo 2:1 u finalu play offa i četvrti susret sa Zadrom na Gripama. Ova sezona bila je ipak podbačaj, vidjelo se kako nešto ne štima i mimo rezultata i promjena se činila kao nužnost.
Ovaj Split igra agresivno, čvrsto, zna što hoće i kako želi do toga doći. Ako ne ide ovako, pokušat će na drugi način, dok ne uspije. Makar u nekoj idućoj utakmici. Nekada neće uspjeti kao protiv Mege, zbog manjka sreće, kvalitete, nebitno. Bit će još Mega, poraza, ali ima i drugačiji gard. Što ne znači da je put ispravniji, bolji, samo je pogođeniji u datom trenutku.
Nužno pojačanje
Kada je Mršić „skenirao” momčad Splita odmah je imao i viziju. Nije odmah preporodio momčad. Nizali su se porazi u regionalnoj ligi, upitnici, a malo tko je uzimao u obzir taj dio rasporeda. Ali je krivudajući putem zato do cilja, trofeja, uspio doći ekspresno. I to praktično bez pomoći centra Ivana Vraneša koji je doveden kao nominalno jedan od nositelja igre, ali ima nevjerojatnu seriju pehova s ozljedama. No, svejedno je stisnuo zube i pomagao na završnici.
Međutim, nemojmo se zavaravati. Nije sigurno pogođen momenat kada je fešta, ali za potući se sa Zadrom za prvaka Hrvatske trebat će definitivno još više i bolje. Danijel Jusup je majstor, ima stroj koji melje, i koji će sigurno još pojačati. Nema sumnje kako će tražiti zamjenu za Amara Gegića. Zato bi želi li naslov prvaka to definitivno morao učiniti i Split. Ova momčad i Mršić to zaslužuju. Pogotovo sada kada konačno rasterećeni priče o trofejnoj suši ulaze u završnicu sezone.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....