Idemo dalje, kako bi pokojni Ante Grgurević znao reći. Što god da se dogodi, digni se, glavu gore i nastavi. Život jednostavno mora ići dalje. Treba se vratiti obitelji, prijateljima, treninzima, utakmicama, poslu... Ali prije svega životu.
Iznenadni Grgin odlazak potresao je baš sve. Čak i one koji su ga samo površno poznavali jer i to je bilo dovoljno da nekoga „dotakne”. Pogotovo je do temelja uzdrmao Košarkaški klub Split. Bio je jedan od temelja Žutih. Ne samo kao voditelj škole košarke, jer bio je mnogo, mnogo više od toga.
Kada su mlađe kategorije, kao i cijeli klub, pale jako nisko, zavrnuo je rukave i počeo ponovno graditi temelje kluba. Tu je bio najjači, u „rudniku”. A baš nikad, nikad sebe nije gurao u prvi plan. Nije mu ta uloga ni „ležala”. On je bio vođa primjerom.
Bilo je i bit će mnogo većih košarkaša i trenera od Ante Grgurevića. Ali tako velikog čovjeka, pedagoga - teško. Čovjeka koji je predstavljao sve ono što bi sport u svojoj esenciji trebao predstavljati.
Njegova karijera, ali i cijeli život su poruka kako se marljivim, kvalitetnim radom može napraviti čak i ono što isprva djeluje nemoguće. Postati centar od 198 centimetara. Kasnije je radio i kao trener, u mlađim kategorijama, kao pomoćnik, trener prve momčadi, pa u školi košarke... Djeca su mu bila prioritet, da on njih napravi dobre ljude, a tek onda je na redu bila košarka. Ako usto budu i dobri ili odlični igrači – super.
Sve stalo u jednu rečenicu
Spojio je Grga baš sve, napravio cijeli krug. I na svakoj poziciji je kao i uvijek davao sve od sebe. Drugačije jednostavno nije ni znao.
Suigračima je bio kao stariji brat. Igračima i pogotovo djeci koju je vodio bio je kao drugi, sportski otac. Strog, ali opet na neki svoj blag način. Ozbiljan, marljiv i prije svega pošten. Nije ih učio samo kako postati bolji sportaši, nego kako postati i bolji ljudi. Tko god ga je znao, bio mlađi ili stariji od njega, bio mu je Grga najveći životni svjetionik, lanterna. Pogotovo u ovim ludim vremenima kada je najlakše skrenuti s puta.
Obično se kaže o pokojnicima sve najbolje. U ovom slučaju je ogromna razlika to što su još za života o Grgureviću svi govorili sve najbolje. Svatko koga je Grga na svoj jedinstveni način „dotaknuo”. Kad se o nekome govori, za života ili kasnije, uvijek je neka polemika. Kod Grge je nema i nikad je nije ni bilo.
Ne zbog toga što je bio vrhunski sportaš i osvajao brojne trofeje, nego zbog toga što je bio vrhunski, najbolji čovjek, što je osvajao srca. Što je bio primjer. Po tome se mjeri veličina čovjeka.
Pitajte one stotine i stotine uplakanih ljudi na sprovodu, komemoraciji, prvog dana na spontanom paljenju svijeća na igralištu kod njegove OŠ Marjan.
Dragi kolega s Radio Dalmacije Marin Maljković sve je rekao kada je kazao kako bi pogreb valjda kasnio da dugotrajni pljesak na kraju komemoracije na Gripama nije suptilno prekinuo glasnogovornik kluba i Grgin bliski prijatelj i suradnik Ozren Maršić.
U moru prisjećanja, poruka, u općoj nevjerici, jedan naoko običan komentar posebno je teško izbaciti iz glave. Valjda je sve stalo u tu jednu rečenicu žene koja nije imala tu sreću kao mnogi od nas:
- Nisan ga poznavala i zato san žalosna.
Najsportski grad na svitu malo sutra
Idemo svi dalje, ali neke stvari ne smiju se zaboraviti. Ali i u tome smo nažalost gotovo pa „svjetski prvaci”.
Split kao grad sam sebi često voli tepati kako je najsportskiji grad na svitu. No, izuzev kada se pred svijetom njima hvali, svoje sportske veličine vrlo olako zaboravlja.
Je li stadion na Poljudu nazvan po nekoj igračkoj ili trenerskoj legendi Hajduka? Nije. Zove li se velika dvorana Sportskog centra Gripe ili Spaladium Arena po nekom slavnom splitskom sportašu? Kao kao što se ni dvorana Košarkaškog kluba Split ne zove po nekom od velikana Žutih.
A bilo bi normalno da već imamo stadion ili barem tribinu Luka Kaliterna/Tomislav Ivić/Bernard Vukas/Frane Matošić, košarkašku dvoranu Branka Radovića, teniski centar Nikole Pilića, Gorana Ivaniševića... Bilo bi normalno da imamo ulice, trgove koji se zovu po sportašima koji su ostavili najdublji trag, njihove spomenike. Ali izuzev spomenika Bajdi i Frani na Poljudu...
Od svih ulica u Splitu sportašima ih je jako malo posvećeno. Postoji Ulica Bernarda Vukasa, ali kladili bismo se da velika većina čitatelja koji i žive u gradu pod Marjanom nema uopće pojma gdje se nalazi. Nije baš lijepa, već slijepa ulica na Sućidru. Ne tako davno je čak i potpuno asfaltirana. A veze s legendarnim Vukasom ima valjda koliko i potpisnik ovih redaka s igranjem za Liverpool.
Vodilja djeci
Postoji i Ulica Ivana Gudelja. Na Mejašima. Na njihovim Bačvicama je pak Prilaz braće Kaliterna, posvećen legendama Hajduka i splitskog sporta generalno. Po Barba Luki Kaliterni je nazvana i Hajdukova Akademija.
Postoji u Splitu i Ulica osmih mediteranskih igara, po najvećem sportskom natjecanju kojem je grad pod Marjanom 1979. godine bio domaćin. Ali otprilike tu cijela priče staje i završava.
S druge strane u Beogradu postoji Ulica Vladimira Beare, koju legenda Hajduka u Splitu nema. Doduše, i ona je u naselju Ključ u Surčinu, a s asfaltom se upoznala tek prije sedam godina.
U KK Split su u teškim, šokantnim trenucima brzo reagirali, odmah su svoje natjecanje za djecu „Trofej Žutko” preimenovali u „Memorijal Ante Grgurevića”. No, zaslužuje Grgurević još i mnogo više.
Svaka čast ocu splitske košarke pokojnom Radoviću, bez njega kluba kakav jest ne bi bilo. Svaka čast pokojnima Rati Tvrdiću, Peri Skansiju, Damiru Šolmanu... Svaka čast Željku Jerkovu, Toniju Kukoču, Dinu Rađi... Igračke, trenerske i ljudske veličine redom. Ali Grga zaslužuje da se po njemu nazove dvorana KK Split ili barem klupski omladinski pogon. Da dica koja tu dolaze znaju što im je glavni cilj, kakvi bi ljudi trebali postati, kojem bi idealu trebali pokušati doći što bliže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....