Prije samo dva tjedna, ponukan situacijom u Alkaru, napisao sam priču o sinjskoj Pepeljugi čija je košarkaška bajka isparila. Ponoć je otkucala, kočija se pretvorila u tikvu, konji u miševe, a lijepa, ali i naivna Pepeljuga opet u ubogu siroticu.
Ponos Cetinske krajine ispisao je u zadnjih godinu dana najljepše stranice klupske povijesti, da ne ponavljamo opet gradivo i da po stoti put ne pobrojavamo sve što je napravio, stvorio se hype rijetko doživljen čak i za sredinu kao što je Sinj. Srčanu, gdje je emocija sve. Alkar je na gostovanjima pratilo i po tisuću navijača, a na atmosferu u sinjskoj dvorani ne treba trošiti riječi.
Međutim, kako se ponoć približavala tako je i čarolija blijedila, pod Kamičak je stigla serija teških poraza u kojima je dojam igre bio još gori od samih rezultata. A gubilo se, brate, s 30 i više koševa minusa.
Doduše, nikada s 35 razlike jer ”nitko ne može dobit‘ Alkar 35 razlike”, kako je na službenoj fejs stranici kluba ciničnim podbadanjem svoje nezadovoljstvo nakon svakog teškog poraza iskazivao jedan navijač. Najbliže je došao Zadar (plus 34), ali "mislili su da će nas dobit‘ 35 razlike, ne može to nitko".
Gubilo se redom, zabijalo jedva 50-60 po utakmici. I onda je prelomio i ostavku dao trener Damir Milačić. Duhovi u klubu i oko kluba su se uznemirili, jedni su u njegovom odlasku vidjeli definitivni slom Alkara, a drugi spas.
Hype je odjednom postao negativan, tko je kriv, svi su krivi, Milačić, uprava, Hyder, politika, Savez, Marini uštipci, šahte na ulasku u grad, semafor i gužve na Dicmu... Odjednom ništa nije valjalo. A emocije su zajebane, stara je narodna. I evo tikve i miševa umjesto kočije i konja.
Klub je onda, na iznenađenje svih, a na zadovoljstvo navijačkog ogranka u Americi, za trenera imenovao Roka Dominovića, Milačićevog pomoćnika bez iskustva samostalnog vođenja neke momčad. Što je, u situaciji u kojoj se klub nalazio, bio jako riskantan potez.
Svih nas je zaintrigiralo kako će momčad reagirati s novim čovjekom na klupi. Damir i Roko, karakterno su dva različita svijeta. S jedne strane Damirova eksplozija emocija, trener koji će baciti stolicu i tablu za crtanje i utrčati u teren ”kad zatreba”, a s druge mirni, tihi i samozatajni sportski psiholog Roko. Damir i Roko, kao slano i slatko, dva svijeta.
Tada sam napisao tekst o sinjskoj Pepeljugi s namjerom da Sinjanima dam malo vjetra u leđa, dozovem navijače da im pomognu i budu podrška kad im najviše treba, da im svima jedino Alkar bude važan, a ne tko je u upravi, na klupi ili na terenu.
Jer, ako bi klub ispao u niži rang svi bi bili gubitnici, lijevi i desni, bivši i sadašnji, milačićevi i kontramilačićevi, buljevi i kontrabuljevi. Nije idealno, nikada neće ni biti, ali Alkar treba svih. Kao čovjek sa strane, neostrašćen lokalnim odnosima i interesima, tako to vidim.
I svidjela im se ta priča o konjima i miševima. Da Sinj nije grad miševa nego rasnih konja, što su i pokazali u kritičnom trenutku sezone. Navijači su napunili dvoranu do čepa, čak nije bilo mjesta za svih, momčad je dobila Šibenku i onda puknila Dinamo usred Zagreba. I to bez još dvojice igrača, viroznog Matuline i prekriženog Hydera.
U samo sedam dana sve se okrenulo, opet je Alkar ponos svih i glavna tema po kafićima i društvenim mrežama, za utakmicu protiv Splita ulaznice se traže kao suho zlato. Ako je kočija opet zlatna onda i ulaznice trebaju biti takve.
Ne volim ponavljati istu priču, kao da nekome isti vic prepričavate nekoliko puta. Prvi put je smiješno, drugi put nije. Ali, moram se još malo držati sinjske košarkaške bajke, da tu priču dovedemo do kraja.
Znači, imali smo zlatnu kočiju koju su rasni konji vukli preko Sinja i Pepeljugu u blistavoj haljini. Onda je došlo vrijeme miševa i tikava, dronjaka i svega lošega, da bi se bajka pod Rokom vratila i sve opet blista pred gostovanje splitskih Žutih.
Navijači se mobiliziraju, ulaznice u Papirka nestaju kao da se večeras igra finale za prvaka, stiže velikan s Gripa, poziva se na pad Splita. Jer, kažu, "lani smo ih u doigravanju razbili s 15 razlike, može se".
Optimizam pojačava i dolazak Amerikanca Traya Hollowella, iskusnog košgetera kakvog Alkar treba. Koji i zabija i organizira, koji će uvijek ubaciti 15-20 koševa što je dokazao u dresu Škrljeva kao jedan od najboljih igrača lige. U tri Amera ove sezone Alkar je pogodio ”u ništa” (Robertson, Cisse, Hyder), svaki je na svoj način bio promašaj, jedino su u Gordonu dobili pravog igrača i pogodili "u sridu".
Ono što najviše ohrabruje jest igra prikazana kod Dinama. Roko je ”pustio igrače s lanca”, pušta im slobodniju igru, puno bržu, vuku se kontre i polukontre, šutira slobodnije. U takvoj bržoj igri više je kombinatorike, otvaraju se čiste pozicije za šut, (R)oku sve izgleda izgleda ljepše, brže i bolje. Milačićev Alkar i Dominović Alkar jako se razlikuju, nije to više Alkar na 50-60 koševa.
Sinj je opet na nogama, Alkar pobjeđuje, dolaze splitski Žuti. Dalmatinski derbi počinje u 19 sati, bit će to prilika da se proslavi i 150. nastup Mladena Tomaševića u dresu sinjskog kluba za koji, evo i jedne loše vijesti, protiv Splita neće igrati iskusni i iznimno važni Pavle Marčinković zbog ozljede ruke.
Dvije ogromne pobjede vratile su mir u Sinj, Alkar je jednu pobjedu od trećeg mjesta. Sve opet ide kako treba ići da ovo više ne bude bajka već realnost kluba, normalna stvar. Na terenu, tribinama i na tablici.
Bajka je dobila i svog kraljevića Roka koji je pronašao Pepeljugu, vratio joj staklenu cipelicu, kočiju, konje i blistavi sjaj.
"Malo misto" imalo je svoga Roka, Sinj je dobio svoga. Malo misto najvećeg malog kluba na svitu.
Gazi kočija i po snigu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....