Preminuo je najbolji Amerikanac u povijesti Splita: bio je svjetska zvijezda, a nikad nije nastupio u gradu pod Marjanom

Umro je veličanstveni košarkaš Michael Ray „Sugar” Richardson, a vijest o njegovoj smrti brzo je obletjela globus i rastužila ljubitelje sporta i navijače Žutih. On je nosio dres kluba s Gripa, koji se tada zvao Slobodna Dalmacija, i bio je – i možda još uvijek jest – najveći transfer Žutih svih vremena, a nije nastupio u Splitu...

Ratne okolnosti, što ćete.

I sad se vi pitate što vaš šofer vremeplova ima sa Sugarom, jer ne zaboravimo mu nadimak, uvijek je bio Ray Sugar Richardson, Šećer ili Slatki, kao legenda Virtusa iz Bologne, između ostalog. I što se sad vaš šofer pača u njega, zar (mu) nije dosta nogometa.

E pa nije, jer u djeliću karijere vaš se šofer bavio i košarkaškim balunom, ono kad se Slobodna Dalmacija – mislimo na košarkaški klub – odselila u La Corunu. Žute, prvake Europe, trebalo je pompom pratiti iz dana u dan, a doma ratno stanje... A kako ćeš mjesecima ostati u španjolskoj Galiciji i putovati Europom? Pa su se reporteri podijelili, novinari su „trčali štafetu”, većina nas iz sportske redakcije Slobodne Dalmacije odrađivala je svoju dionicu življenja sa splitskim košarkašima u La Coruni, u hotelu "Atlantico", živo (ga) se sjećamo.

Vašeg je šofera vremeplova dopala dionica u kojoj su Žuti, siječanj – veljača 1992., igrali doma u La Coruni protiv Kaleva iz Tallinna, te u gostima kod Barcelone.

A ovo vam pišemo zbog anegdote koju pamtimo cijeli život i koja je poseban nauk o životu sportskog kolektiva, treniranju taktike i treniranju strogoće.

Dakle, veličanstveni, veliki, te pomalo već stari Ray Sugar bio je sa Žutima, ali je trenirao onako po američku, ćudljivo, ka i svaka zvijezda, kad hoće i koliko hoće i koliko misli da baš mora.

Taj javašluk, ajmo to tako po turski kazati, ta svojevolja velike zvijezde strašno je nervirala šibenskog radnika i trudbenika, košarkaškog pregaoca, trenera Nenada Amanovića.

Jednog popodneva Richardson se (opet) uopće nije pojavio na treningu, ostao je valjda spavati. Amanović je bio bijesan:

– Čuj, Biba, ja ovo više ne mogu trpit, ja ću ga pot‘rat – ljutio se dobri i pošteni Nenad.

Biba, a to ka oće reć Josip Bilić, tata i mama košarkaša, direktor, predsjednik, vođa puta i pomoćni trener ako treba (jer ne možeš baš biti i trener), jednom riječju tata-mata Žutih, spremno je rekao:

– Jes‘ ti lud, Richarsdon je k nama došao igrati, a ne trenirati!

I tu je priči bio kraj. Amanović je morao popustiti.

Sugar je došao pomoći koliko može i koliko mu se da, na ljutom zalazu karijere... I to je trebalo akceptirati i trpjeti.

Uvijek trebaš sve odvagnuti, bila (nam) je to važna lekcija iz sportske kulture i življenja. Nikad ništa nije crno-bijelo.

A drugo je ono glavno, Richardson nije igrao u Splitu jer je Mirko Novosel, kao gazda odjednom neovisne hrvatske košarke i Cibone, učinio baš sve da se prvo prvenstvo Hrvatske igra – bez stranaca! Provukao je tu odluku ne bi li oslabio Slobodnu Dalmaciju, udaljio Richardsona s hrvatskih parketa i time utro put da Cibona postane prvi prvak neovisne Hrvatske.

Time je zaustavljen niz od četiri uzastopne titule državnih prvaka splitskih košarkaša, osvojene pod imenima Jugoplastika (triput) i POP 84 (jednom). Ne i ne, Michael Ray Sugar Richardson neće igrati Hrvatsku ligu i Slobodna Dalmacija nije bila prvak!

I po tome pamtimo Mirka Novosela, neka mu je laka hrvatska zemlja, Richardson nije imao potrebe doputovati u Split, a 1992. prvak je postala Cibona.