Oni koji poznaju Franja Arapovića (61) opisat će ga kao dobroćudnog diva (215 cm) mekog srca, uvijek vedrog i spremnog na šalu. Opisat će ga i kao čovjeka koji će uvijek reći što misli i koji teško proživljava nepravdu.
Oni koji su ga imali priliku gledati na parketu uglavnom će se složiti da je bio srčan, uvijek spreman napraviti sve za momčad. Nije bio izvanserijski talent, ali je bio dio reprezentacije Jugoslavije koja je koncem 80-ih bila svjetski i europski prvak, pregazivši sve koji su joj se našli na putu. Dakle, bio je jako, jako dobar - pišu Sportske novosti.
Kako ste počeli igrati košarku?
- S 15 godina došao sam živjeti u Mostar, jer sam krenuo u prvi razred srednje škole. Do tada nikada nisam trenirao košarku, nisam znao ni pravila, ali kako sam imao 209 cm, dečki su me odveli na koš.
Gdje ste igrali?
- Na poznatom Kantarevcu u Mostaru, tamo bi dečki haklali. Na istom mjestu je ranije počeo i Dražen Dalipagić, a tamo me vidio i njegov brat Saša Dalipagić i pozvao me da dođem u Lokomotivu iz Mostara. Nisam imao pojma jesam li talentiran, samo sam znao da imam visinu.
Je li vas obitelj gurala na košarku?
- Moji roditelji nisu ništa znali o sportu, živjeli smo u selu Slipčići u kojem nije bilo ničega. Njima je samo bilo važno da idem u školu i završim neki zanat. Majka je jednom došla na utakmicu i u poluvremenu je već otišla. "Sine, vi se stalno udarate i laktarite, ne mogu ja to gledati", rekla mi je kad sam došao doma.
Kad su uslijedile prve ozbiljne utakmice?
- Brzo sam počeo putovati s prvom ekipom na utakmice, ali uglavnom nisam igrao, jer je tadašnja Druga liga Jugoslavije bila teška, a ja sam još bio dijete, visok, ali dijete. Međutim, pozvali su me u Sarajevo, na jedno okupljanje svih visokih mladih igrača iz cijele Jugoslavije.
Kažete, visoki dečki. Centri?
- Nisu svi bili centri, ali visoke bi pokupili redom. U Sarajevu sam na prvom takvom okupljanju odmah vidio pregršt njih koji su kasnije bili reprezentativci - Žarko Paspalj, Ivo Nakić, Aramis Naglić, Zoran Jovanović, Ivica Mavrenski iz Makedonije, sjajan igrač... Prvi cimer mi je bio Jure Zdovc. On je govorio samo slovenski, tako da ga ništa nisam razumio.
Cibona mi dala milijun, tri puta više nego Kreši
I kako ste otišli u Cibonu?
- Jedan dan su me nazvali iz pošte, da navratim do njih, ne znam ni kako su me pronašli. Tamo je netko ostavio broj telefona i poruku da ga nazovem. Bio je to Željko Pavličević, koji je tada za Cibonu pratio mlade igrače. U to vrijeme već sam doznao da za mene postoji interes više klubova – Partizana, Crvene zvezde, Bosne, Željezničara i Cibone. Uglavnom, Pavličević je došao u Mostar, razgovarao sam i s roditeljima i u pet ujutro krenuli smo za Zagreb. Uzeo sam torbu s nekoliko najnužnijih stvari i krenuo. Kasnije sam shvatio da smo u stvari pobjegli iz Mostara, kako me netko ne bi zaustavio.
Što vas je dočekalo u Zagrebu?
- Smjestili su me odmah u hotel Palace, a možete misliti mene, dijete sa sela u Palaceu. I baš tih dana Cibona je u Palaceu slavila osvajanje trostruke krune - Kupa kupova, prvenstva Jugoslavije i Kupa. Bilo je to proljeće 1982. Odjednom, u hotelu su bili svi igrači koje sam do tada gledao samo na televiziji i eto mene s njima za stolom. Dijete koje nije imalo pojma o ničemu...
Kakvu ste plaću dogovorili u Ciboni?
- U Lokomotivi sam već imao vrlo dobru stipendiju. Iskreno, ni danas ne znam zašto su mi dali toliko novca, jer bila je to ozbiljna plaća za jednog mladog igrača. Kad su se počeli javljati veliki klubovi, onda mi je jedan čovjek rekao da moram tražiti milijun dinara mjesečno. Tako sam i napravio, tražio i dobio milijun. To su meni bili nestvarni novci.
Koliko je to vrijedilo u ono vrijeme?
- Plaće ljudi bile su od 150 do 250 tisuća dinara, a ja sam sa 16 godina imao milijun. Slao sam novac doma u Mostar, moja je obitelj bila velika, a još je meni ostajalo koliko sam god htio. Kasnije sam doznao da je moj prvi cimer u Ciboni, proslavljeni i najveći Krešo Ćosić, imao oko 350 tisuća dinara.
I kako ste se snašli u Ciboni?
- Poveli su me brzo po dolasku na neki turnir, a Krešo me odmah uzeo za cimera. On je tada već bio na kraju svoje nevjerojatne karijere i meni je sve to bilo nestvarno. Ulazimo mi u sobu, meni noge odsječene, glava u transu... Ne znam ni kako bih to opisao. Krešo i ja! Legenda i klinac iz Mostara, koji nije imao ni pojma što je košarka.
Kakav je bio Krešimir Ćosić?
- Nevjerojatan. Po meni, jedan i jedini. Igrao sam kasnije s mnogo vrhunskih igrača, ali nešto takvo nisam vidio. Na terenu je bio pravi učitelj, govorio je stvari koje mi tada nismo razumjeli, jer Krešo je bio 10 ili 20 godina ispred vremena.
Što bi vam govorio?
- Točno se sjećam kad bi pričao kako će za deset godina playmakeri morati biti visoki dva metra. Mi smo umirali od smijeha, jer play je uvijek bio nizak, da mu ne možeš uzeti loptu. Govorio je i da centar mora znati voditi loptu, igrati po cijelom terenu, te da igrač koji neće znati pogoditi skok-šut izvana neće moći igrati košarku. Ništa nama nije bilo jasno, jer to je još bilo nezamislivo. Danas, kad pogledaš košarku, vidiš da je bio potpuno u pravu, sve je predvidio. A mene je prigrlio kao sina, vidio je klinca koji ništa ne zna, ni o životu ni o košarci. Čuvao me je i učio.
Igrao protiv Malonea, Ewinga, Robinsona, Iversona...
Jeste li odmah počeli igrati za prvu momčad?
- Nisam. Odmah po dolasku morao sam proći ozbiljnu ubrzanu školu i težak rad na Tuškancu. Radio sam individualno s čak četiri različita trenera, po devet sati dnevno, na Tuškancu sam i doručkovao i ručao. Tko god bi od trenera došao kod Mirka Novosela, dobio bi zadatak da radi sa mnom. Trajalo je to nekoliko mjeseci, postojao je samo trening i krevet. Bilo je ludo naporno.
Ali i isplativo?
- Kako ne, već u kolovozu dobio sam nalog da izvadim putovnicu te sam uskoro bio u avionu za New York. Čudo! Nikada prije nisam izašao iz Jugoslavije, avion nisam ni vidio, a odjednom s Cibonom letim u New York. Možete zamisliti dijete od 16 godina. Na sreću, imao sam jednu prednost, nešto što su me moji roditelji naučili - ako nešto ne znaš, bolje je pitati nego napraviti glupost. I ja sam sve pitao. Dao je Novosel svim igračima po šest dolara za obrok u McDonald‘su, a meni dao sedam, da malo više pojedem. Ne znam ja što ću s tih sedam dolara, kako se naručuje, što se naručuje... I onda pitaš suigrače i sve doznaš.
U SAD ste išli na košarkaško školovanje, igrali protiv sveučilištaraca. Kakva je razlika bila?
- Ogromna. Prve godine praktički nisam ni igrao, samo sam gledao. Protiv nas su igrali majstori poput Karla Malonea, Patricka Ewinga, Davida Robinsona i drugih budućih NBA zvijezda. Sjedio sam na klupi i bio fasciniran, sav u čudu. Igrali smo ukupno petnaestak utakmica na toj turneji.
Kakvi su bili rezultati?
- Iskreno, gubili smo po 70 ili 80 razlike. To je bio potpuno drugi svijet, njihova brzina i fizička moć bili su nestvarni za nas. Kako nije bilo interneta, onda bismo novinarima rekli da je bilo 25 ili 30 razlike, a bilo je 70 i više. Sjećam se kad sam druge godine na turneji počeo igrati, čovjek mi uzme živu loptu iz ruku i dok ja to skužim on već zakucava na drugoj strani. Nevjerojatne atlete su bili, oni bi skočili 10 puta, a ja jednom. Kasnijih godina već je bilo bolje, naučili smo neke stvari, prilagodili se, počeli udarati... U zadnjoj godini tih turneja imali smo više pobjeda nego poraza.
Opa, kakav napredak!
- Zadnja naša na tim turnejama bila je u Georgetownu, s Allenom Iversonom s druge strane. Baš je on zabio zadnji koš, jedan razlike smo izgubili. Malo su ih suci pogurali...
Kad ste počeli ozbiljnije igrati u Ciboni?
- Već 1983. bio sam u sastavu. Te sezone smo u Kupu prvaka imali 10 poraza u 10 utakmica. Nije to bilo čudno, jer ako sam ja igrao sa 17 godina, a i dalje košarkaški bio neuk, onda je jasno da smo morali gubiti. Dođe CSKA, a tamo Tkačenko, Belostenj, Kurtinaitis... Tako je bilo sve do ljeta 1984. i Draženova dolaska. Ostalo je povijest.
Ivo Nakić i ja doveli smo sve igrače u Saloon
Igrali ste s Krešom Ćosićem i s Draženom Petrovićem. Možete li ih usporediti?
- Teško je uspoređivati velikane, koji su još igrali na različitim pozicijama i različiti su tipovi igrača. Krešo Ćosić bio je genij ispred svog vremena. Toni Kukoč bio je čudo. A Dražen... On je košarku pretvorio u igru, premda se iza toga skrivao nevjerojatan rad, fanatičan rad. Trenirao je daleko više od svih, onih mojih devet sati dnevno bili su mala beba za Dražena.
Vratimo se vašoj karijeri. Bili ste te 1983. klinac koji je jako malo igrao, ali čuli smo da je vaša ukupna uloga u momčadi bila važna?
- Ivo Nakić i ja smo bili igrači koji su u Cibonu uveli dozu opuštenosti i neozbiljnosti, koja je jako trebala tadašnjoj momčadi, koja treba svakoj momčadi. Mi smo bili najmlađi, stalno smo izlazili i onda bismo im sutradan pričali dogodovštine iz Saloona. Oni bi nam se smijali, ali polako su prihvatili da bi i oni koji put mogli s nama, da malo osjete atmosferu u Zagrebu. I tako smo kao momčad krenuli u Saloon. Nakon utakmica u Kupu prvaka svi smo morali biti tamo, ne nas deset, nego svih 12, a onda i treneri, maseri, svi koji su imali veze s momčadi. Gostujemo u Čačku, dobijemo utakmicu i po povratku u Zagreb opet svi u Saloon. Tamo smo svi bili isti, smijali se, zabavljali i stvarali kemiju. Naravno, sutradan je u pet popodne trening, zaboravi Saloon i zabavu.
Kako ste živjeli?
- Ujutro trening u Domu sportova, ručak na Tuškancu, kava u Kavkazu. Trening popodne, pa opet Kavkaz, a ovisno o danu navečer Saloon. Kavkaz krcat, ispred njega tisuće ljudi, Trg krcat. U Kavkazu smo imali sve, tamo su se mijenjale marke ili dolari, tamo si kupovao odjeću od šanera, satove, karte za utakmice... I tamo su bili svi - glumci, sportaši, pjevači... S nama Ivica Vidović, Kruno Šarić, sestre Begović..., pa Rahimovski, Houra, Stublić, Pađen... Boban, Šuker, dinamovci... Nama su prilazili svi, mi smo se sa svima družili.
Dražen je bio posebna priča, njegova je popularnost bila neopisiva?
- Bio je daleko najpopularniji u gradu, ali Dražen je imao jedan problem. Malo mu je nedostajalo socijalnog odnosa prema ljudima. Znao je biti jako nestašan, čak bi ispadao i bahat, premda nije bio takav. Naruči pet kilograma leda u kockama, pa onda gađa okolo. Njemu je to bila zafrkancija, kao i to što su žene doslovno ludjele za njim... Na puno toga sam ga upozoravao, srećom je bio pametan pa je brzo usvajao.
Ako me ‘86. nije ubila...
Niste imali problem reći mu što mislite? Ipak pričamo o Draženu?
- Ma kakav problem, pa ja sam Krešu Ćosića znao poslati po lopte. Svi igrači su stali kao zamrznuti kad sam mu to rekao. Pogledao me i Krešo, rekao - "svaka čast". I uredno otišao po loptu. Poslije mi svi govore "Jesi li ti normalan?", a ja ih gledam - "Pa jel‘ Krešo otišao po loptu?" Kao da sam ja kužio što sam napravio, prije toga pet puta sam ja skupljao lopte, može i Krešo jednom.
Drugačije pričate čim spomenete Krešu?
- Znao je da ga cijenim najviše na svijetu, prepoznao je on odmah moj respekt i zato je toliko bio uz mene, kao drugi otac. Zadnji susret s njim bio je u ambasadi u Washingtonu, zamolio me da stojim kraj njega da se može nasloniti. Znao me je iz Amerike probuditi u četiri ujutro i pitati kakvo je vrijeme u Zagrebu? Ja bih se ustao, pogledao kroz prozor i rekao mu kakvo je. Krešo bi se zahvalio i spustio slušalicu. I Dražen je tako znao nazvati i šaliti se.
U prvoj sezoni Kupa prvaka u Ciboni imali ste epizodnu ulogu, ali u drugoj ste već bili član petorke?
- Nisam u sezonu ušao kao član petorke, ali to se promijenilo u utakmici s Maccabijem. Već nakon 10 minuta igre gubili smo 10 razlike i Novosel me uveo u igru. Zabio sam samo dva poena, ali sam dva puta blokirao njihova sjajna centra Kevina McGeeja, imao puno skokova te tko zna koliko blokova za suigrače. Neven Bertičević me u Sportskima proglasio igračem utakmice, a Novosel je Draženu i meni dao najveći postotak od premija, jer smo nas dvojica, po njemu, bili najbolji.
Na proljeće 1986. po drugi ste put osvojili Kup prvaka, a onda su krenuli šokovi.
- Nakon što smo uzeli europsku titulu, u beogradskom Sportu objavljeno je da ću biti dio NBA drafta. Još je pisalo da će tamo biti Manute Bol, koji je s 229 bio najviši igrač na svijetu, te Spud Webb, koji je sa 168 bio najniži. Nekoliko dana nakon toga pozvali su me iz Cibone da im donesem putovnicu, što sam ja i napravio. Dva tjedna kasnije su mi rekli da u rujnu idem u vojsku, u Jugoslavensku ratnu mornaricu. To je bila moja NBA priča.
Za taj šok nismo ni znali, ciljali smo na poraz protiv Zadra u finalu prvenstva Jugoslavije?
- Imao bih štošta reći o toj utakmici, ali ostat ću na ovome - jedan od sudaca bio je kum Zadrova trenera Vlade Đurovića, isključio me u 5. minuti. Dva dana kasnije idem na pripreme reprezentacije na Roglu, Veljko Petranović sa mnom. Veljko je bio super dečko, ali baš da ga gledam dva dana kasnije... Potom smo otišli na SP, u finalu voditi devet razlike 48 sekundi prije kraja i uspjeli izgubiti. Za utjehu sam otišao u ratnu mornaricu. Ako me ‘86. nije ubila...
U finalu ste protiv SSSR-a zapeli i u Seulu 1988., ali na Olimpijskim igrama?
- Uh, tada sam žestoko napao izbornika Dudu Ivkovića, kasnije mi je bilo jako žao. U finalu smo vodili 12 razlike, a Duda je već njihovom izborniku Gomeljskom govorio da je utakmica gotova. I onda je krenuo Sabonis, nitko mu ništa ne može. I ja lud u poluvremenu i govorim Dudi da me mora uvesti, da jedino ja mogu zaustaviti Sabonisa i da će on biti glavni krivac ako ne uzmemo zlato. Nije me uveo...
Prije Seula sam im objasnio da će se Jugoslavija raspasti
Zašto ste bili uvjereni da baš vi možete zaustaviti Sabonisa?
- Nitko igrački nije mogao zaustaviti Sabonisa, bio je nevjerojatan igrač, 220 i više od 130 kg, a sve je mogao i znao. Međutim, ja sam ga mogao isprovocirati, jer to sam uspio u finalu s Cibonom, kada sam ga toliko isprovocirao da je bez lopte udario Mihovila Nakića. Ako sam mogao ‘86. u Budimpešti, zašto ne bih i u Seulu? Kako god, zbog svađe s Ivkovićem bio sam izbačen iz reprezentacije i suspendiran na pet mjeseci.
Nije vas bilo na EP-u u Zagrebu 1989. kad je Jugoslavija suvereno uzela zlato, ali vraćeni ste na popis za SP u Argentini, premda vas na koncu tamo nije bilo?
- Prvi dan priprema za Argentinu, hotel Slavija u Beogradu. Čovjek s recepcije daje mi ispuniti nekakav upitnik, a on na ćirilici. Govorim mu da mi da upitnik na latinici, a može i na engleskom. Dobijem odgovor da nema drugog, a ja mu kažem da ne znam ćirilicu. Došli Dražen i Stojko, govore mi da ne radim sranja, ali ne mogu se ja povući, to nije opcija, a cijela reprezentacija to gleda. Potom mi je recepcionar čitao što piše i postavljao pitanja, ja sam odgovarao i kad je završio, potpisao sam se na ćirilici. Ivković je nakon toga kompletnu momčad pozvao na sastanak na kojem mi je rečeno da sam momentalno izbačen iz reprezentacije i da mogu u Zagreb.
Tada ste već politički bili jako aktivni, zar ne?
- Već na pripremama za Seul ‘88., za ručkom se potegnula priča o tome kako je Damir Škaro jedini jugoslavenski boksač koji je potpuno normalan. A ja im kažem: "Što se čudite, čovjek je iz Zagreba." I tu krene rasprava koja je završila tako da sam im svima rekao da su Igre u Seulu zadnje na kojima ćemo nastupiti kao Jugoslavija, da će na sljedećima svaka republika imati svoju valutu i biti tko zna u kakvoj zajednici.
Nisu vas tada potjerali?
- Kad su čuli što sam rekao, samo su odmahnuli: "Ah, to Arapović priča..." Naravno, tada sam već dosta toga znao i želio sam znati sve, jer otac mi je rekao da je pitanje države uvijek ispred svega. Moj je otac prošao Križni put u Bleiburgu, doma se od tamo vraćao više od 90 dana. Bio sam i na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom, a nakon toga otišao u Čačak na utakmicu. Nisam ni sanjao da bi me Ivković mogao ponovno zvati u reprezentaciju.
Kako je bilo igrati u Čačku, a i inače diljem Jugoslavije?
- U Čačku je najteže bilo izaći na teren, jer pljuvali su nas na sve strane, ali bi nas pljeskom ispratili iz dvorane, jer su znali što je prava košarka. U Kraljevu je bilo posebno, dvorana za dvije tisuće ljudi, u njoj pet tisuća, uz šest tisuća cigareta. Gađaju te čim već stignu, doktoru Fučkaru su čik na glavi ugasili. U svlačionici nekakva peć i pored nje na zidu pet čavala, a nas 12. Ostala gostovanja bila su uredna.
I tako je došla ‘92., Igre u Barceloni?
- Igrali smo u Slovenskim Konjicama prvu utakmicu kao reprezentacija Hrvatske, gubili smo i okrenuli rezultat baš kad sam ja bio u igri. Nakon utakmice dođe mi Pero Skansi i kaže da me neće voditi na turnir koji je slijedio, ali da svakako nastavim trenirati i dočekam reprezentaciju kad se vrati. Svijet mi se srušio, mislio sam da neću ići u Barcelonu. Međutim, Skansi me ipak uvrstio među 12 i tako mi omogućio ono slavno zakucavanje protiv Amerikanaca kad je Slavko Cvitković povikao: "Spusti se, Franjo!" Tako sam u Barceloni obilato naplatio sve ono što sam ‘86. proživljavao. Sve što sam u životu radio vratilo mi se u Barceloni!
Pogubili se nakon Draženove smrti
Hrvatska košarka nakon toga otišla je u krivom smjeru?
- Nismo znali iskoristiti tu Barcelonu, a svi smo se pogubili nakon Draženove smrti i više se nikad nismo vratili. Nema me u košarci, ali svih tih godina znalo se da sam bio protiv načina na koji se u Hrvatskoj radilo. Nije tu bilo neprijateljstva ili svađa, nego je to samo bio moj stav. Uvijek sam govorio ono što sam vidio, a to se mnogima nije sviđalo. U našoj košarci uvijek je bilo previše ega. Međutim, gledajući nedavno naše utakmice s Njemačkom, vratio mi se optimizam, vjerujem da ipak ima nade za našu košarku. Izbornik Mijatović radi dobar posao, imamo Šarića, Hezonju, Zupca, Matkovića... Mali Ružić nema limita, za nekoliko godina bit će vrhunski igrač. Cibona krcata, nisu ljudi prestali voljeti košarku. Još da Victor Dodig osovi Cibonu na noge...
A kako ste proživjeli tešku ozljedu sina Marka zbog koje je jako mlad završio s profesionalnom košarkom?
- Bilo je teško, ali život ide dalje, ljudi proživljavaju puno veće nesreće, a ne predaju se. S 19 je Marko bio najbolji na svijetu, s 23 više nije igrao. Danas je dobro, opet živi punim plućima, završio je fakultet, čeka ga dobar posao. Ne možeš uvijek biti ono što si možda mogao biti, ali uvijek trebaš biti čovjek...
Franjo Arapović već je 15 godina zaposlen na Sveučilištu Libertas, gdje radi kao direktor za sport i vansportske aktivnosti, te kao asistent. Ne sumnjamo da svoja prebogata životna i igračka iskustva prenosi studentima s pregršt vedrine i s neizbježnom dozom humora...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....