Životna priča Mirka Jukića, sinjskog kapetana od 21 godinu. ‘Kad san vidija babu i dida na dočeku san i zaplaka‘...

Već neko vrijeme nisam pogledao neku utakmicu Alkara. Ne stignem. Jednostavno ne stignem. Posao, obaveze, svašta nešto. Jedva i na Gripe, tri semafora od stana, na Splita. A kamoli do Sinja.

I onda... zove Mišo, kolega.

- Marko, dolazi!

Isplati se, kaže, lijepe se stvari događaju u košarkaškom Sinju.

I otišao. Jednu. Pa drugu, treću... Od tada svaku. Je da malo udara po džepu, do tamo i natrag 70 kilometara ali, kako je Mišo rekao, isplati se.

Na tribini se ništa promijenilo nije. Dvorana nova, atmosfera stara. Maligani u formi, kao i uvijek. Dok ovo pišem, danas 10. travnja, slave 43. rođendan. Čestitam od srca, da ih nema patila bi hrvatska košarka. Puno bi izgubila.

Jazine, Gripe, Baldekin, Sinj... To je bilo to. Duh toga vremena, košarkaški puno sretnijeg vremena, i danas...