Tridesete su, kažu, nove dvadesete. Vrijeme kada se, uz iskustvo i sigurnost, čovjek usudi isprobati nešto drukčije. Tako je i jedan od najboljih hrvatskih atletičara odlučio izaći iz ustaljenog okvira i potražiti novu sportsku „zanimaciju“. I pomisli smo da ga više nećemo gledati u skoku u dalj, ali bez brige: Filip Pravdica nije promijenio disciplinu. Samo je malo proširio svoje atletske vidike i, nadamo se, pronašao recept za ono što mu nedostaje – medalja s velikih natjecanja.
Riječanin sa zagrebačkom adresom već godinama pripada samom vrhu hrvatske atletike. Aktualni je nacionalni rekorder u skoku u dalj, a prošle je godine u Kranju doskočio na 8,35 metara i srušio rekord star više od dvadeset godina. Taj ga je skok pogurao u europsku elitu, a nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, gdje je izborio finale i zauzeo deveto mjesto, potvrdio je da se ondje i nalazi. Uza sve to, Pravdica je diplomirani kineziolog i trener, čovjek koji atletiku ne živi samo kroz vlastite rezultate, nego i kroz rad s mlađima u HAAK-u Mladost.
Svojevrsna igra
I baš zato možda i ne čudi da mu je, nakon 18 godina natjecanja, zatrebala mala promjena perspektive.
Na nedavnom dvoranskom prvenstvu Hrvatske okušao se u višeboju i osvojio naslov prvaka. Istina, konkurencija je bila skromna, svega trojica natjecatelja, ali rezultat je ovdje zapravo bio u drugom planu. Bit je bila u procesu, u odmaku od rutine i u testiranju drugačijeg pristupa.
– Već duže vrijeme sam atletski trener i imam višebojski pristup treningu. U atletici sam 18 godina, od 2008. nastupam na natjecanjima. Toliko godina raditi isto zna biti zahtjevno. Zajedno s trenerom Franjom Pavlovićem htjeli smo malo promijeniti pristup. Uvijek sam se borio s činjenicom da moja natjecanja na velikim prvenstvima traju dva dana: kvalifikacije i finale. Zato smo krenuli širiti spektar disciplina i pokušali razviti koncept dvodnevnog nastupanja, gdje oba dana imaš intenzitet: sprint i skok – objašnjava Pravdica.
Kako već ima normu za dvoransko Europsko prvenstvo u Birminghamu, zahvaljujući lanjskom skoku od 8,08 metara, jasno je da dugoročni plan ostaje isti.
– Ovo je bila svojevrsna igra, iz koje smo pokušali izvući da aktiviramo i neke druge mišićne skupine. I da se malo emotivno rasteretim od tog jednodimenzionalnog pristupa koji daje atletika.
Dakle, nema govora o promjeni discipline?
– Ne. Zanimljivo je i, ako se pokaže pozitivnim, možda ćemo zimi zadržati ovakav pristup. No ljeti je fokus isključivo na skoku u dalj.
Motka je ‘broj 2‘
U cijeloj priči posebno ga je zaintrigirala motka.
– Definitivno mi je motka najzanimljivija, nakon skoka u dalj. Čak su mi rekli da sam ranije počeo s motkom, možda bih bio i bolji nego u dalju. No s motkom se moraš upoznati jako rano, tako da je sada kasno. Ali osjećaj kad te izbaci preko četiri i pol metra stvarno je poseban.
Je li bilo padova?
– Ma, bacila me je motka izvan strunjače sto puta na treningu. Bude nezgodnih padova, ali, srećom, dovoljno sam spretan pa zasad prolazim bez ozljeda.
Zanimljivo je da tijelo na promjenu nije reagiralo buntom, nego – olakšanjem.
– Dobro je reagiralo jer sam aktivirao druge mišićne skupine. Najgore je kad u kontinuitetu radiš isti pokret, pa je opterećenje stalno na jednoj strukturi. Ovako su se neki dijelovi čak i rasteretili. U ostalim disciplinama ne radim maksimalnim intenzitetom kao u skoku u dalj – ne idem 100 posto u prepone, niti u visu radim maksimalni zalet.
Ipak, ambicije su i dalje vrlo jasne. Olimpijski finale i nacionalni rekord već su u džepu, ali jedna stavka i dalje stoji na listi želja.
– To mi je jedino ostalo. Imam veliki olimpijski finale i rezultat od 8,35, kojim sam jako zadovoljan, volio bih ga ponoviti još nekoliko puta. Ostaje europska ili, ako Bog da, svjetska medalja. Danas je razlika između europske i svjetske konkurencije minimalna, praktički je riječ o istom krugu skakača.
Natjecanje u višeboju održano je u Novom Mestu, s idejom da poprimi regionalni karakter i okupi atletičare iz više zemalja. No planovi su se djelomično izjalovili.
– Postojala je ideja saveza da se spoji nekoliko zemalja – Srbija, Slovenija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina – kako bi natjecanje bilo jače i poticajnije. Nažalost, neki su se ozlijedili, primjerice Roko Farkaš, koji je imao problema s koljenom, pa se na kraju nije razvilo kako je zamišljeno. Ipak, dobro je da smo se malo maknuli iz Zagreba.
Višeboj tako za Pravdicu nije novi smjer, nego svjesna pauza od monotonije: kratki iskorak u širinu kako bi se u skok u dalj vratio još svježiji. A ako su tridesete doista nove dvadesete, onda mu prostora za još koji eksperiment i pokoji veliki rezultat svakako ne nedostaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....