Koliko su nam atomska skloništa napučena mogli bi pomisliti da se u Hrvatskoj nešto loše događa. Neka gadna nevolja, ne daj Bože opet rata ili druge nesreće. Jer, što bi svi ti ljudi radili u njima?
Okej, nije ih nevolja tamo natjerala, već uglavnom sportske aktivnosti, većina ih je prenamijenjena u prostore za treniranje. Pa svi znamo gdje se kovala zlatna olimpijska medalja judašice Barbare Đinović, u nekadašnjem skloništu na splitskim Pujankama. Sličnu priču imaju i taekwondo medalje splitskog Marjana koje su stvarane u sličnim uvjetima dok se klub nije razvio u nešto najbolje što može biti. Ostale da i ne spominjemo, ima ih.
Sportska infrastruktura u Hrvatskoj opterećena je s puno problema, posljedično tome i cijeli hrvatski sport. Medalje znaju to prekriti i sakriti, ajde, nešto se i gradi, nije da nije, ali dojam je da svakim danom u svakom pogledu sve više... a ne, ne napredujemo kao u filmu, nego svakim danom sve više zaostajemo za svijetom. I to ne za onima najvećima, najmoćnijima i najbogatijima, već i za onima na koje smo ne tako davno gledali s visoka.
Poljska i Mađarska, primjerice, grade suvremene stadione dok mi tek krećemo s nacionalnim, Maksimir zovu ruglom, Kantrida spava, Poljud čeka kakvu će mu sudbinu odrediti. Jedino osječka Opus Arena strši izvan hrvatskih standarda.
Pričao sam tako s Mateom Marašem, našim rukometnim reprezentativcem, dok je igrao za Tatabanyju, pitao ga ”kako mu je tamo”. Rekao mi je da su uvjeti fenomenalni, da Mađari puno ulažu u objekte i cijelu infrastrukturu, da su toliko ispred nas u svemu i da ih jedino šišamo u talentu. I zato ih još uvijek šišamo. Ali, koliko još dugo?
Pretekli su nas Mađari, Poljaci, Slovaci, budi se Istok, Zapad je davno probuđen, a mi se nekako krpamo prirodnim talentom i vrijednim radom.
No, pitanje je koliko ćemo još dugo takvom improvizacijom parirati svijetu. Onima koji treniraju u puno boljim i modernijim uvjetima. Koji neće morati van iz dvorane kada se u njoj održava neki sajam, čiji treninzi neće trajati sat ili sat i petnaest jer dolaze drugi, jer nema dovoljno termina...
Tema sportske infrastrukture kod nas goruća je i jako složena. Ne možeš je sagledati samo s jednog aspekta, stoga će konferencija „IGRA NA DUGI ROK: Sportska infrastruktura između izvrsnosti i isplativosti”, koju organiziraju Slobodna Dalmacija i Hrvatski ragbijaški savez ovaj petak (11 sati, stadion Park mladeži, Split) u sklopu Europskog prvenstva u ragbiju 7 (olimpijskoj verziji ragbija), a na kojoj će se naći ugledni i stručni gosti, biti jako zanimljiva u svakom pogledu, vjerujemo i korak naprijed u detektiranju i rješavanju problema.
Pa, krenimo redom. Vežite se, polijećemo.
Problematika sportske infrastrukture nudi nekoliko tema za raspravu.
1. Nedostatak kapaciteta, odnosno nedovoljan broj objekata za potrebe sportaša prije svih;
2. Održavanje i funkcionalnost već postojećih objekata;
3. Segment sportskih rezultata ovisnih o takvim uvjetima;
4. Zarade kroz razne mogućnosti koje moderni objekti nude.
Gradi se, ali...
Objekata nema dovoljno. Naoko, grade se, otvaraju novi, Zadar je izgradio ”peku” na Višnjiku, Kaštela dvije nove sportske dvorane, Sinj obnavlja staru Alkarovu, Makarska ima relativno novu gradsku, plus bazen i moderni Apfel centar kao privatni projekt, slično i Omiš, u Podstrani se gradi nova dvorana, pa nogometna igrališta u malim sredinama kao što su Prugovo, Zagvozd...
Gradi se. I neka se gradi, jer sve je bolje nego da se ne gradi. Jedan je više od nule. Ili dva od jedan. Ali, daleko je to od petice, ocjene odličan. Jer, sportskih objekata baš nedostaje.
Pa kad u dvoranu uleti neki sajam da se ubere koji euro od najma, jer sajam je najam, sportaši lete van iz nje. Usred sezone, prve lige, ”imate dvorana po susjednim gradovima pa se snađite”. Ali, i u tim sredinama nedostaje termina, pa je teško nekome pokucati na vrata i reći ”evo nas dok sajam potraje”. Nisu to samo seniori i seniorke, ima mlađih uzrasta svake dobi.
Ili kad Nada iznajmi Stari Plac za lunapark, eura radi, ni ragbijaši nemaju gdje. Pa odu malo do Sinja, tamo glume domaćina.
Takvih primjera je puno. A kad već spominjemo termine, to je tek poseban problem. I oni sretnici koji ih dobiju, klubovi i pojedinci, muku muče kako ozbiljan trening isplanirati i odraditi u sat, najviše sat i pol. Ili u 11 sati navečer kada tijelu više nije do aktivnosti, barem ne tih sportskih.
A u dvorani ekipica od 50-ak godina. Njih nekoliko igraju mali balun. Neki trče, neki to ne mogu pa hodaju, znoje se, dahću i muku muče, nije lako, najbolje godine su za njima. Ali igraju. Jedni, za njima drugi, treći... Jer plaćaju. Najam jasno. Tko plati, taj ima termin. Oni s kešom uvijek imaju prednost.
Okej, ima termina i za aktivne sportaše, ali kao i samih objekata - nedostatno. Grad poput Splita nema adekvatnu atletsku i gimnastičku dvoranu, umjesto modernih centara improvizira na Poljudu i u Parku mladeži. A to je baza sporta, osnova, kroz nju se ogleda sportska kultura nekog naroda, neke sredine.
Njegovo veličanstvo najam. Zarada od koje objekti žive. Da ih je više bilo bi i više para, termina, svega. Ne bi u vrijeme sajma morali vani. Jedan od primjera, Svjetski kup veterana u rukometu. Dolaze ljudi iz Brazila, Čilea, Argentine, Australije, Katara, Tunisa, Gruzije, sa svih strana. S istim košarkaškim događajem ostvari se oko 20.000 noćenja u Omišu i Makarskoj na račun ova dva sportska događaja.
No, bilo bi ih i dvostruko više da organizator svaku godinu nije prisiljen stopirati prijave. Nema dovoljno termina za toliki broj sudionika. Nedostaje dvorana, pa čak i smještajnih kapaciteta. I zato se prijave blokiraju već nakon dva-tri dana, sve popunjeno.
Fali objekata. Fali novca kronično. Mala smo zemlja, ni četiri milijuna nas nema, spadamo u najsiromašnije članice Europske unije. Teško je onda graditi stadione, dvorane koje nisu samo sportske (tu riječ moramo izbaciti u kontekstu objekata), bazene... A i za koga bi, malo smo zemlja, ni četiri milijuna nas nema, spadamo u najsiromašnije...
No, je li to i uistinu tako? Može li se pametnije i bolje u zadanim okvirima i objektivnim hrvatskim mogućnostima? Sigurno da može. Samo bacimo oko kako to rade drugi u svijetu, pokupimo njihove dobre ideje i iskustva.
Španjolski primjer
Bilo je to 2005. godine, izvještavao sam s Mediteranskih igara u Almeriji na jugu Španjolske, dolje u Andaluziji. Zanimalo me pa sam se i raspitao kod domaćina organizatora što su sve izgradili za Igre i koliko su para uložili. U to vrijeme kod nas se gradio veliki bazen na Kantridi, zapinjalo je, rokovi su bili probijeni, stalno je bilo ”kad će više”.
I, pazite sad ovo, za otprilike isti novac koji je kod nas uložen i potrošen za izgradnju bazena na Kantridi Španjolci su izgradili tri sportske dvorane, kapaciteta za 1.000, 3.000 i 5.000 gledatelja i uz to još jedan bazen!
Nisu to velebni objekti, ali su svrsishodni. Tri dvorane i bazen za istu cijenu našeg bazena u Rijeci. I zato njima ne nedostaje termina, njima sportaši ne lete vani kad uleti neki sajam. Ovim primjerom želim naglasiti da jesmo mala i ne baš bogata zemlja, ali da pametnijim razmišljanjima i racionalnijim planiranjem i ponašanjem možemo napraviti više i bolje po pitanju sportske infrastrukture.
To je ono ”pod jedan”, nedostatak kapaciteta.
No, problem nije samo nedovoljan broj sportskih objekata, već i održavanje postojećih objekata, odnosno, njihova smanjena funkcionalnost zbog slabog održavanja ili neodržavanja. I ovdje dolazimo do onoga ”pod dva” s početka teksta.
Slabo se gradi, nerijetko i slabo održava. Pa nam objekti propadaju, postaju zastarjeli, gube na funkcionalnosti. Okej, nećemo još o stadionu na Poljudu, nadoći će i to malo poslije.
- Postoje zakonski propisi održavanja objekata kojih se moraš pridržavati i koji moraju pratiti sve brži razvoj tehnologije. Sve što se pojavi u svijetu mora biti i kod nas. Nepraćenje novih tehnologija dovodi do propadanja tih objekata. Zato desetak posto sredstava ide na njihovo održavanje – kaže Renco Posinković, nekadašnja ”duša” u upravljanju Spaladium Arene kroz njezino vođenje, organizaciju i marketing, ujedno i jedan od sudionika na već spomenutoj konferenciji Slobodne Dalmacije i HRS-a na temu sportske infrastrukture.
Ovdje dolazimo do priče o stadionu na Poljudu, prepoznatog u cijelom svijetu, simbolu Splita koji je u to vrijeme bio pravo čudo arhitekture i kojega su poslije kopirali mnogi, pogotovo izvedbu krova stadiona, čuvene ”školjke”. Priču znate, poljudska ljepotica je kao i svaka ljepotica koja ne brine o sebi, svom izgledu i zdravlju, izgubila sjaj. I sad čeka kakvu će joj sudbinu namijeniti.
Znate i priču o Spaladium Areni, velebnom objektom grada, ne samo sportskom, koja nikada nije dočekala poslovni toranj uz svoje skute, koja je bila zatvarana, samim time zbog neodržavanja i oštećena, pohabana.
Konačno rješenje je konačno tu. Sada se izračunavaju troškovi rekonstrukcije, ide to sporo, otvaranje se planiralo za Europske sveučilišne igre za dvije godine, ali teško da će biti. Novi su zakoni obnove i održavanja, nove su tehnologije, valja ih ugraditi odmah jer, u suprotnom, poslije ćeš vječno kaskati i kasniti.
Od dva bazena iz Spaladiuma s Europskog prvenstva u vaterpolu jedan je završio u Zadru, tamo rade olimpijski bazen, dok je drugi, manji, namijenjen Imotskome, ali još nije montiran i odmara u nekom skladištu.
Prošle su skoro četiri godine, a bazen je još uvijek ”u procesu”. Administrativnom. Tako to ide kod nas. U Japanu nakon potresa obnove grad za mjesec dana, u Kini izgrade covid-bolnicu za tri dana, a mi u četiri godine ne možemo smjestiti i montirati kadu od dvadesetak metara.
Mala smo zemlja, ni četiri milijuna nas nema, spadamo u najsiromašnije... Valjda zato ta kadica leži u skladištu četiri godine.
Split je, ako temu svedemo na splitske okvire, imao četiri kuglane. Ostala je samo ona na Poljudu. Ona u hotelu Zagreb na Duilovu davno je zatvorena i sad je u tko zna kakvom stanju, a umjesto one na Mertojaku koja je bila privatna, ali je bila, sada je tu teretana.
I sada se u ovoj na Poljudu stiskaju svi, prvoligaški klubovi, reprezentativci, građani rekreativci, mladi, stari, često u istome terminu. Dvanaest klubova na šest staza. Prvaci Hrvatske, kuglači Mertojaka, treniraju dva puta tjedno, da ti pamet stane.
Barbara Đinović je zlato iskovala u nekadašnjem atomskom skloništu, Joško Vlašić je sam radio sprave za Blanku, penjao se po reflektorima, u gimnastičkom klubu su donedavno sprave lijepili flasterima da se ne raspadnu. Sprave još od MIS-a 1979. godine.
‘Parking donosi silan novac‘
U Splitu, drugom gradu po veličini u državi, nekoliko osnovnih škola još uvijek nemaju sportsku dvoranu za tjelesni odgoj, a neke imaju, ali bi bolje bilo da ih nemaju s obzirom u kakvom su stanju.
- Kad se planira graditi objekte gleda se gdje sve mogu donositi novce, nije to samo iznajmljivanje termina, ima milijun mogućnosti. Primjerice, mi smo u Spaladiumu u manje od deset godina, između ostalog, imali snimanje 18 filmova – kazao je Posinković i dodao:
- Po tim objektima su danas gradovi prepoznatljivi. Kažeš O2 Arena i odmah svi znaju da je to London, Wembley isto... Kao što su nekad bile katedrale to su danas ti objekti.
I oni, kaže Posinković, u svijetu zarađuju ogroman novac.
- Primjerice, parking donosi silan novac, a ‘drive in‘ paketi su isplativiji od bilo kojeg trgovačkog centra. I to su samo dvije stavke.
Porsche Arena u Stuttgartu, primjerice, 260 dana u godini ima razna događanja, a novac koji ubire samo od naplate parkiranja nama je nezamisliv.
- Tottenhamov stadion je vrh, u njega je uloženo oko 1,2 milijarde funti, a godišnje ima oko 180 milijuna prihoda. Čak imaju i vlastitu pivovaru na stadionu, cijevima pivo dovode do stadiona, 10.000 pinta su u stanju izbaciti – navodi Posinković i zaključuje:
- Svugdje u svijetu se trude da objekti što brže i što efikasnije donose novac.
Kao što vidite, problema je puno, tema je sveobuhvatna. Mali jesmo, ali gdje ima volje ima i načina, kaže stara narodna. I pameti. Za narod sve to i radimo.
Jer, s flasterima na spravama, kadama u skladištima, negrađenjem, neodržavanjem objekata i nestvaranjem dodatne vrijednosti kroz njih, teško ćemo ukorak sa svijetom. Već smo debelo iza, zaostajemo.
Improvizacija će se nužno odraziti i na sportsku izvrsnost, na rezultate. Oni koji treniraju u boljim uvjetima bit će bolji i na terenu. Kad-tad će biti. Svijet sprinta prema naprijed.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....