Na današnji dan, rođen je Dragutin Topić, nekada jedan od najboljih srpskih atletičara, a sada trener kćeri Angeline, također atletičarke i to trenutno najbolje visašice s ovih prostora. Prije samo nekoliko dana, okrunila se titulom viceprvakinje Europe, na dvoranskom prvenstvu u Apeldoornu s preskočenih 195 centimetara.
Njezin otac Dragutin, a ujedno i trener, ima zaista jedinstvenu životnu priču punu uspona i padova, a jednom prilikom je za portal Kurir.rs podijelio sve detalje svog života, od najsvjetlijih do najmračnijih. Tvrdoglav, uporan i impulzivan i da nije bio takav, ne bi bio ovo što je danas. Ne samo otac srpske rekorderke u skoku u vis Angeline Topić, već i vlasnik još uvijek važećeg juniorskog svjetskog rekorda.
Početak
- Krenuo sam za prijateljima i počeo igrati nogomet u Sremčici, gdje je jedini mogući izbor bio nogomet. Logično. Kako sam sazrijevao, postajao sam svjesniji da su individualni sportovi više za mene. Nije da nisam mogao biti dobar u ekipnim sportovima, ali baš zbog karaktera odlučio sam se za individualne sportove i tu sam se najviše istaknuo - osvrnuo se Dragutin na sami početak pa nastavio:
- Selekcijski proces u atletici je takav da je na prvom mjestu trčanje, a na kraju tehničke discipline. Pogotovo kod dječaka, kod kojih pubertet dolazi kasnije, a posebno ako zaostajete u razvoju, kao što je bila stvar kod mene. Kasnije sam dobio i odraz, i to je prvi preduvjet, ali nisam planirao skakati u vis. Sve je to samo slučajnost. Na stadionu Crvene zvezde bilo je natjecanje u troboju na kojem sam trčao, bacao kuglu i prvi put skočio uvis. Prije toga nisam ni vidio spužvu na koju možeš pasti, a kamoli pokušati skočiti. U tom trenutku sam bio najbolji u skoku u vis, ali sam nastavio trčati. Ipak, u mom malom mozgu ostala je činjenica da sam pobijedio u skoku u vis. Sve do trenutka kada je profesor tjelesnog u osnovnoj školi pitao zna li netko skakati? Javio sam se, iako – ponavljam, nisam imao gotovo pojma! Još sam mislio da znam i digao ruku kao veliki majstor. To se pokazalo sudbonosnim, jer sam bez ijednog treninga pobijedio u školi, općini, Beogradu i bio treći u Jugoslaviji.
Optužba za doping
- Ozbiljna tragedija. To mi je bio najteži trenutak u karijeri, ali sam ga prebrodio. Ono u što sam siguran je da sam koristio dopuštene preparate. Ali ne znam kako ja kao sportaš mogu znati točan sastav svega što unosim u svoje tijelo. Pa, čekaj, sada na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji, natjecatelji se otruju hranom iz hotela. Koju su svi jeli. Angelina i Teodora jedva su stigle do natjecanja. I, kao, nitko nije kriv! Događa se. Što ako pojedem neko meso koje nisam na svoju ruku uzeo?! To je jedan od glupih postulata. Tada, 2001. godine, bio sam psihički najstabilniji i najsuperiorniji. Dogodila se generacijska smjena, nisam imao konkurenciju, pobijedio sam na tri natjecanja. Čuvao sam se za Svjetsko prvenstvo na koje nisam otišao. Izgubio sam ne samo dvije godine koliko je trajala suspenzija, nego i tko zna koliko nakon toga, dok se nisam vratio tamo gdje sam i bio.
Kocka
- A onda... U to sam vrijeme otkrio čari kocke. Koja me masakrirala i financijski i psihički. No, opet, iz ove perspektive, mislim da bih se, da nije bilo toga, možda i ubio! Bio sam tako depresivan i bilo mi je muka od sporta. S druge strane, atletiku nikad nisam smatrao poslom. Što je možda greška, jer sam vjerojatno zbog toga imao financijske debakle. Bila je i jest dio mog bića. Danas ljudi drugačije razmišljaju, sve gledaju kroz novac, što nas udaljava od suštine. A to je – biti najbolji. Vjerujem da ljudi koji duže traju ne razmišljaju o novcu i ne gledaju na sport kao na posao, on je prvenstveno natjecanje, a novac je posljedica. Posljedica dugog trajanja je da ste pomalo sami. Živim kako hoću. Mogao bih se pronaći u drugim stvarima, ali me ne zanimaju. Treba mi akreditacija oko vrata i adrenalin natjecanja.
Tata, trener
- S Angelinom je najlakše. I sama puno pomaže. Pubertet je čudna bolest, prošlo je vrijeme kada joj je smetalo što smo joj Biljana i ja bili i roditelji i treneri. Da ste me pitali o tome prošle godine, svašta bih vam rekao. Sada, srećom, izlazi iz puberteta i lakše je. Naši karakteri nisu ni približni, ona je više poput svoje majke. Zapravo, nije ni njezin, već vlastiti. Sve je super, sada naravno ima dečka i super je što ga ima. Prvo mi je priznala, iako je bilo očito. Biljani je kao majci teže, ali, period iznenađenja i početnog šoka je prošao i sada je sve kako treba. Teže mi je na tribinama, jer znam i vidim koje te stvari i kako mogu udaljiti od cilja. Na velikim natjecanjima treba biti Superman. I nisu svi Supermani.
Atletika je protiv natjecatelja
- Naš sport je usmjeren protiv atletičara. Pravila su takva da se, primjerice, u skoku u dalj mjeri zadnji trag pa sve djevojke vežu punđe. Uzmimo, na primjer skok uvis. Jedini smo na stadionu, osim kopljašica i kopljaša, koji nemaju svoj prostor. Primjerice, skačete u drugoj polovici utrke na 10 000 metara, kada se grupa proteže preko cijele staze. Spremaš se za skok, koncentracija, adrenalin, a kraj tebe projuri čovjek prije nego što si stigao krenuti. Pa sve ispočetka. To je jedan zaostao sustav.
Košarka i zakucavanja
- Zbog besparice u atletici, moj trener Mika se morao povući iz atletike i raditi s drugim sportašima. Jednostavno, u košarci i nogometu bilo je više novca. Otišao je u Suboticu raditi s košarkašima Spartaka i svojim prijateljem, trenerom Goranom Miljkovićem Fincom. Tako sam često boravio u sjevernoj Bačkoj i trenirao u Subotici. Volim košarku i zakucavanja, pa se iz šale rodila ideja da zaigram za Spartak, što se i dogodilo jedne godine, protiv Crvene zvezde. Čak sam pogodio i tricu u toj utakmici! Pobijedio sam i razbio tablu u natjecanju u zakucavanju na večeri košarkaških zvijezda u Novom Sadu 1992. godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....