Ali Truwit oduvijek je bila u sportu. Od djetinjstva je obožavala pokret i natjecanje, pa je trenirala, gotovo sve. Balet, gimnastika, hokej, nogomet, košarka, trčanje, lacrosse i plivanje. Sve je to bilo na njezinoj listi. Upravo su ta tri posljednja sporta postala njena najveća strast, a posebno plivanje, u kojem je pokazala izniman talent i natjecateljski duh.
Nakon godina predanog rada i treninga u srednjoj školi, ostvarila je san i postala je članica plivačkog tima Yalea, jednog od najprestižnijih američkih sveučilišta. Tamo je naučila što znači natjecati se za nešto veće od sebe, a s vremenom su joj kolegice u ekipi postale poput obitelji. No, ništa je nije moglo pripremiti na ono što će se dogoditi deset dana nakon što je diplomirala.
Napad koji joj je promijenio život
Na odmoru u Turks i Caicosu, Ali je sa svojom prijateljicom iz plivačkog tima, Sophie Pilkinton, otišla na ronjenje među koralje. Iznenada ih je napao morski pas, a u borbi za život, Ali je izgubila stopalo i dio potkoljenice.
"Vrištale smo tražeći pomoć, ali nitko nije došao, pa smo u djeliću sekunde odlučile plivati za vlastite živote, 70 metara natrag do broda, usred otvorenog mora, ja bez stopala, krvareći, a morski pas za nama“, počela je priču.
Dok su u panici plivale prema brodu, Sophie joj je pomogla zaustaviti krvarenje improviziranim podvezom - čin koji joj je, kako kaže Ali, spasio život, piše Women‘s Health.
"Nikada neću zaboraviti njenu hrabrost i prisebnost. Dugujem joj sve", ispričala je.
Hitna pomoć stigla je ubrzo, a jedna od prvih rečenica koje je Ali izgovorila bila je:
"Dobro je da sam otrčala onaj maraton s mamom, jer više nikad neću trčati." Naime, samo deset dana ranije trčala je maraton sa svojom majkom, pa joj je to još uvijek bilo svježe u mislima. Jedan od spasilaca tada joj je odgovorio:
"Trčat ćeš ti opet jedan."
Taj joj je trenutak, kaže, dao snagu kad je imala najmanje nade.
Borba za novi početak
Uslijedile su teške operacije, najprije u Miamiju, zatim u New Yorku, gdje je upravo na svoj 23. rođendan prošla kroz amputaciju potkoljenice. U tjednima nakon toga suočila se s ogromnom tugom i strahom da možda više nikad neće hodati, a kamoli trenirati.
Međutim, već tjedan dana nakon posljednje operacije počela je fizikalnu terapiju. U početku je učila samo stajati na jednoj nozi, a kako je tijelo zacjeljivalo, tako se vraćala i njena ustrajnost. Kada je terapeut predložio da pokuša boks iz sjedećeg položaja, u njoj se ponovno probudila energija:
"Bio je to prvi put nakon napada da sam se ponovno osjećala snažno."
Počela je raditi vježbe snage i stabilnosti, a uskoro i jednostavne ‘plankove‘ i vježbe stabilnosti na jednoj nozi. Sve je to pripremalo tijelo za ono što slijedi - život s protezom.
Povratak u bazen i novi san
Šest tjedana nakon posljednje operacije vratila se u bazen. U početku su joj se vraćale slike napada, ali svaki novi zaveslaj vraćao joj je i mir. Shvatila je da plivanje i dalje može biti njezin život. Ubrzo je ponovno počela trenirati s bivšim trenerom Jamesom Baroneom i postavila si novi cilj - Paralimpijske igre u Parizu 2024!
Samo 16 mjeseci nakon napada, osvojila je dvije srebrne medalje (400 metara slobodno i 100 metara leđno), ispisavši jedno od najinspirativnijih poglavlja u povijesti paraolimpijskog sporta.
"Ta odluka da se vratim treninzima bila je najvažniji korak u mom oporavku. Pomogla mi je fokusirati se na ono što još uvijek imam, a ne na ono što sam izgubila", rekla je.
Trči ponovno i maraton
U međuvremenu je dobila specijalnu karbonsku protezu za trčanje, tzv. "running blade". Proces prilagodbe bio je bolan i frustrirajući, ali osjećaj slobode kad je ponovno mogla trčati bio je neprocjenjiv.
"U glavi sam stalno čula riječi spasioca: ‘Trčat ćeš još jedan maraton‘."
Početkom 2025. odlučila se prijaviti na njujorški maraton i ujedno pokrenuti kampanju za svoju udrugu "Stronger Than You Think", koja pomaže ženama i djevojkama da dobiju proteze i promiče svijest o sigurnosti na vodi i paraolimpijskom sportu. Cilj joj je prikupiti 100 tisuća dolara, a svaka utrka i trening imaju dodatni smisao - inspirirati druge da ne odustaju.
Ali danas trenira pet dana tjedno; trči, pliva i radi vježbe snage. No, još važnije, naučila je da mentalna snaga određuje granice:
"Najvažniji glas koji čujemo svaki dan je onaj naš vlastiti. Ako naučimo razgovarati sa sobom s ljubavlju, sve postaje moguće."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....