Kad se ne vraćamo na 1941. ili 1945. godinu, priče o ustašama i partizanima, ili barem na priče o 1991. i 1995. godini, onda se iz ljute arhive opet nekako izvuče barem poljudska svastika. Kao katapult događaja koji posljednjih dana dominiraju hrvatskim medijskim prostorom, kao nekakav prapočetak sadašnjeg scenarija koji je, smatra, poprilično zgodno išao naruku ekstremnoj ljevici, saborski zastupnik HDZ-a, akademik Željko Reiner, u HRT-ovoj je emisiji „Otvoreno” naveo „slučaj svastika”, star više od deset godina.
Kako god bilo, bivši predsjednik Sabora vratio nas je cijelo desetljeće unatrag. Nacistička svastika iscrtana je na travnjaku Poljuda u danima uoči nogometnog susreta kvalifikacija za Euro između Hrvatske i Italije odigranog tog 12. lipnja 2015. godine (1:1), odigranog bez publike zbog prethodne kazne. Kad je tijekom susreta postalo jasno kako se na dijelu travnjaka vidi iscrtana svastika, nastala je bruka od koje se crvenjela cijela Hrvatska.
Šokantne slike i snimke iz Splita obišle su svijet. Za domaću javnost stigao je valjda novi dokaz davno promašene teze kako je Split „grad slučaj”, dok su se u inozemstvu snebivali čime se mi Hrvati u tom nekom Splitu bavimo, pitali se zašto smo stvarno zapeli u 41. ili 45. godini. A pozadina cijelog slučaja ipak je bila malo dublja.
Mutna snimka
Slučaj "svastika" bio je jedna od glavnih tema u Hrvatskoj te 2015. godine. Utvrđeno je da je nekoliko dana uoči susreta herbicidom za uništavanje korova (cidokorom) na terenu iscrtana svastika površine 12 četvornih metara. Takvi otrovi naneseni na biljke izazivaju da, primjerice, zelena trava za nekoliko dana poprimi žutu i smeđu boju.
Počiniteljima je to vjerojatno bio i cilj, da kemijskim otrovom postupno „sprže” travu, naprave nepopravljivu štetu na travnjaku, tako da se njihovo „umjetničko djelo” do termina utakmice „ukaže”. Tako su nepoznati počinitelji vjerojatno ciljali na to kako sebi mogu stići zametnuti trag, a s druge strane HNS-u su maksimalno smanjili manevarski prostor jer nije bilo vremena za zamjenu dijela travnjaka radi uklanjanja kukastog križa. Promjena lokacije odigravanja susreta u tom vremenskom cajtnotu nije ni mogla bila opcija.
Tijekom istrage utvrđeno je i da se na jednoj od snimci kamera s ulaza na stadion načinjenoj u noći s 8. na 9. lipnja, dakle tri dana prije utakmice, vide dvije osobe koje su preskočile ogradu i ušle na stadion, i njih se dovodilo u vezu s incidentom. Policija je objavila snimke kako bi građani eventualno pomogli u prepoznavanju osoba, ali bile su vrlo loše kvalitete.
Spekuliralo se kako su počinitelji navodno iz navijačkih krugova i da je motiv bio osveta HNS-u, ali tada se baratalo i informacijama kako je sve to (ne)djelo tadašnjeg (para)obavještajnog podzemlja zbog raznih pobuda, poput skretanja fokusa javnosti s bitnijih tema i slično. Prava istina još uvijek je obavijena velom tajne. Dojam je kako ćemo prije doznati tko je zaista stajao iza ubojstva J. F. K.-a nego tko je nacrtao poljudsku svastiku. No, bez obzira na to što, unatoč dugoj istrazi, počinitelji do danas nisu procesuirani pa je javnost ostala uskraćena za decidirane odgovore o motivima, kao i ostale slične incidente, i tu svastiku treba ipak promatrati kroz kontekst vremena.
‘Lude‘ godine
Bile su to godine kad je hrvatski nogomet s pravom nosio epitet močvare, a posebno je bjesnio rat na relaciji Hajduk – HNS. Vedrili su i oblačili njime likovi poput kasnijeg bjegunca od hrvatskog pravosuđa Zdravka Mamića, koji je tada nosio titulu vladara hrvatskog nogometa. Krajem 2011. godine tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš razotkrio je korupciju u aferi „pošteno suđenje”, ali manje-više na tome je sve i stalo. Istraga u sudačkoj organizaciji nije otišla do kraja da se otkrije vrh kriminalne hobotnice, ali ni njezini pipci, kome je sve bio namijenjen novac od sudaca.
U studenome 2014. godine nije odigran derbi Dinama i Hajduka u Zagrebu. Zbog navijačkih crnih lista, po kojima je mnogim navijačima Bijelih bez opravdanog povoda bio zapriječen ulazak na stadion u Maksimiru, momčad Hajduka odbila je izaći na teren. Tog 22. studenoga derbi nije odigran, Hajduk i njegovo vodstvo rigorozno su kažnjeni, a sedam dana kasnije uslijedio je masovni prosvjed Torcide na Rivi, a na tapetu su se najviše našli Hrvatski nogometni savez i Mamić.
Tih godina i dalje su bile svježe rane zbog dugogodišnje prakse HNS-a da izbjegava utakmice reprezentacije u Splitu. Zbog svega su vrlo česti bili izljevi navijačkog nezadovoljstva na utakmicama Hajduka, a pogotovo reprezentacije Hrvatske, koja je u tome postala kolateralna žrtva.
Neredi se, između ostalog, pamte na prvom susretu Italije i Hrvatske u tim kvalifikacijama odigranima 16. studenoga 2014. godine na milanskom San Siru (1:1), kad su hrvatski navijači bakljama prekidali susret. Zbog toga je HNS kažnjen zatvaranjem jedne tribine na domaćoj utakmici i s čak 80 tisuća eura. A zbog rasizma na susretu Hrvatska – Norveška, i igranjem jednog susreta pred praznim stadionom te s 55 tisuća eura. Zbog te se kazne i moralo na Poljudu s Italijom igrati bez publike.
Mamić nudio pola milijuna kuna nagrade
HNS je na neki način planirao tim susretom pokušati početi otopljavati odnose na relaciji Savez – Split, kao da se godine i desetljeća zanemarivanja mogu isprati jednom gestom/susretom. Na koncu se igralo bez navijača i na kraju se Hrvatska propisno osramotila.
Na koncu je HNS za „svastiku” dobio dotad najveću kaznu UEFA-e. Bio je kažnjen s čak sto tisuća eura, oduzimanjem jednog boda u tim kvalifikacijama i s dvije domaće utakmice pred praznim tribinama. K tomu, UEFA je odredila HNS-u da preostale domaće utakmice u tim kvalifikacijama ne može igrati na stadionu Poljud (Hrvatskoj je tada preostao još domaći susret s Bugarskom). Nije pomogla ni žalba, koja je u rujnu te godine odbijena.
Obavljeno je više od stotinu obavijesnih razgovora, odrađena su brojna poligrafska testiranja osumnjičenih, kriminalističke obrade, pregledani su sati i sati snimljenog materijala s ukupno 88 poljudskih nadzornih kamera. Čak je i Zdravko Mamić ponudio pola milijuna kuna nagrade za informacije o počiniteljima. Nije bilo pravog rezultata. Dok su glavni krivci negdje u sjeni unatoč tome i dalje vjerojatno nazdravljali svojoj uspješnoj diverziji, u Hrvatskoj je u to vrijeme trajao i lov na one koji su dopustili takav „blam”.
Postupak protiv HNS-a otišao u zastaru
Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić prozivao je i HNS. Govorio je kako su prva skupina počinitelja oni koji su ga napravili, a drugi je krivac HNS, koji treba snositi posljedice zbog propusta i odgovornosti. Govorio je da su dopustili da se to dogodi, ali i da su znali za kukasti križ, no nisu prekinuli organizaciju susreta ili uklonili svastiku. Visoki prekršajni sud RH ukinuo je presude Prekršajnog suda u Splitu kojom su HNS i njegov tadašnji izvršni direktor Damir Vrbanović bili kažnjeni zbog svastike. A nakon četiri godine sve skupa otišlo je u zastaru, nije bilo više vremena za ponovljeni postupak. Izuzev Saveza od UEFA-e, za svastiku su do danas realno kažnjeni samo navijači, koji nisu mogli gledati svoju reprezentaciju.
Na Poljudu je svastika vrlo brzo izblijedjela, potom se i mijenjao travnjak. Još mjesecima to je bila goruća tema koja, nažalost, nikada nije dobila svoj epilog. S godinama su potom poprilično izblijedjela i sjećanja na taj sramotni incident, koji se potom tek sporadično koristio u nekakve dnevnopolitičke potrebe. Dok bivši predsjednik Sabora gospodin Reiner nije opet „pustio duha iz boce”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....