Sara Kolak: Bila sam klinka sa snom, a sad gazim prema četvrtoj olimpijadi

Pred nama je ljeto u kojem će se sredinom kolovoza obilježiti 10 godina od najuspješnijih Olimpijskih igara za Hrvatsku, onih u Riju 2016., na kojima je osvojeno deset medalja, od čega pet zlatnih, što će još dugo biti teško ponovljiv uspjeh.

Tamo u daleki Brazil je tada otišla i jedna 21-godišnja bacačica koplja iz Ludbrega, prilično nepoznata za veći dio čak i sportske javnosti, o široj populaciji da i ne govorimo. Bila je Sara Kolak – o njoj je riječ – tek "jedno od" 87 imena na popisu hrvatskih olimpijaca, što je već samo po sebi – pogotovo u atletici – bila velika stvar za jednu tako mladu djevojku.

Odlaskom na Igre ostvarila je san svakog sportaša, izišla na najveću scenu u jednom od tri bazična olimpijska sporta. Međutim, njoj to nije bilo dovoljno, odnosno Sara je znala ono što su rijetki mogli pretpostaviti, iako je dva mjeseca ranije uzela broncu na Europskom prvenstvu. Znala je koliko 

vrijedi i da je sposobna za velike stvari, što je 19. kolovoza 2016. u Rio de Janeiru i potvrdila osvojivši senzacionalnu zlatnu olimpijsku medalju u bacanju koplja. I sve ostalo je – povijest. Prvo se s hrvatskim rekordom (64,30 m) dominantno plasirala u finale, da bi u njemu dva dana kasnije to popravila za gotovo dva metra (66,18 m) i ušla u sportsku besmrtnost, postala olimpijska pobjednica. Bilo je to, uz Đurđicu Bjedov gotovo pola stoljeća ranije, najšokantnije zlato u povijesti hrvatskog olimpizma.

Na samom početku se Sara Kolak popela na krov svijeta, dok se pred njom nalazila velika karijera. Onda je 2017. otišla do 68,43 metra, na Svjetskom prvenstvu tog ljeta ostala je na korak (četvrto mjesto) od medalje, da bi nastavak uspona zaustavila ozljeda ramena s kojom će se boriti sljedećih nekoliko godina. Stiglo je potom razočaranje na OI-ju u Tokiju, gdje 2021. nije prošla kvalifikacije, pa razdoblje u kojem je, uz povremene bljeskove, nestala s velike scene, da bi prije dvije godine na svoj treći OI u Pariz ponovo otišla samo kao "jedna od". I tamo ponovo oduševila. Ne, nije u Parizu uzela zlato, nije čak osvojila medalju, ali četvrto mjesto na Stade de Franceu bilo je – pobjeda. Bio je to znak da se Sara Kolak vratila na najveću scenu.

I evo nas danas, uskoro puno desetljeće nakon Rija, na polovici njezina četvrtog olimpijskog ciklusa, u predvečerju nove sezone u koju djevojčica iz Ludbrega, kakvom ćemo je uvijek pamtiti, a danas žena u prvoj godini četvrtog životnog desetljeća, ulazi silno motivirana, sjajno raspoložena za lov na nove daljine i pobjede, pišu Sportske novosti.

– Trenutno sam u Sloveniji, odbrojavam posljednje dane do utorka i prvog nastupa u Južnoj Africi. Pripreme su završene, odrađuju se posljednji treninzi nakon duge i teške zime u kojoj smo odradili dobar posao, jako sam zadovoljna kako je sve prošlo i jedva čekam taj prvi nastup.

Sarin glas i stav u ovom razgovoru nudili su sliku zadovoljne žene, potpuno opuštene i spremne za ono što slijedi.

– Nakon što sam po završetku prošle sezone uzela mali odmor, vrlo rano smo ponovo krenuli s treninzima, zima je prošla kao i svaka za bacačicu koplja, cijelo vrijeme sam bila u Rijeci, imala super vrijeme, sve je išlo po planu, nije bilo potrebe odlaziti bilo gdje drugdje na pripreme. Nikakvih problema nisam imala, nismo morali raditi bilo kakve prilagodbe, a i sad je vrijeme ok, stalno smo vani...

Osim toga imala je i ono što je svakom sportašu uvijek najvažnije. Zdravlje.

– Definitivno se nemam kaj žalit. Da kucnem u drvo, dobro se osjećam, nisam imala niti najmanju ozljedu. Iako sam svjesna da je i to dio profesionalnog sporta, da nije sve uvijek idealno, dok nema ozljeda zbog kojih moraš pauzirati, nema razloga za bilo kakvo nezadovoljstvo.

Nakon nekoliko godina lutanja, naša rekorderka je s dečkom, ujedno i trenerom Mišelom Žerakom, pronašla balans na sportskom i privatnom planu. I sad se već duže vrijeme silno raduje natjecanjima, što u jednom razdoblju njezine karijere nije bio slučaj.

– Moram se radovati povratku natjecanjima, uvijek je bilo tako nakon dobrih priprema, kad bih u sezonu ulazila bez problema s ozljedama. Tako se sad radujem ovom startu u Južnoj Africi, želim vidjeti gdje sam, pretočiti sav dobar rad u rezultat. Ove godine otvaram ranije, bit će puno natjecanja, još uvijek ne znam detaljan kalendar, dogovori traju, ali ono što sigurno znam je to da ću nastupiti na Hanžekovićevu memorijalu 26. lipnja, dok je vrhunac sezone Europsko prvenstvo u Birminghamu sredinom kolovoza.

Očekivanja su riječ koju Sara – kao i većina sportaša – ne voli. Njezin pristup tome je vrlo pragmatičan.

– Recimo, veselim se tom Birminghamu jer tamo nikad nisam bacala. Očekivanja nemam. Radim kao do sada, dajem sve od sebe, borim se, želim bacati daleko i ne bih se ni na koji način ograničavala. Osjećam se dobro, isto tako bacam na treninzima, a sve ostalo saznat ćemo na natjecanjima.

Protekle dvije sezone bile su drukčije. Onu olimpijsku je slabije otvorila, pa je u Parizu bila na vrhuncu forme, dok je prošle godine odlično krenula, pa u nastavku padala...

– Normalno da mi je cilj to spojiti, uhvatiti konstantu koja je uvijek ključna. Svjesna sam da se tu ne radi o jednom hicu ili jednom natjecanju, već o cjelokupnoj slici.

Na polovici olimpijskog ciklusa moramo pogledati i onu malo širu, prema Igrama u Los Angelesu 2028. godine.

– Da, naši ciklusi su četverogodišnji i na kraju svakog dolazi najveća nagrada, Olimpijske igre. Naravno da do toga ima još puno posla, ostale su još dvije godine i treba ih iskoristiti na najbolji način, ali jasno da mi je nastup u Los Angelesu najveći cilj.

Trebale bi to biti njezine četvrte OI, što bi samo po sebi bilo fantastičan domet.

– Sanjala sam jedne, a sad gazim prema četvrtima, od klinke sa snom do danas... Vrijeme definitivno leti, dok sam ja svoj olimpijski san ostvarila. Kad se sjetim Rija, radi se o dvije potpuno različite faze, dvije različite Sare, ali koliko su različite, toliko su i iste. Iz svakog iskustva do sada, pozitivnog i negativnog, izvukla sam pouke. Međutim, Sari s 21 i Sari s uskoro 31 zajedničko je to da nikad ne odustaje. Veliko je to vremensko razdoblje, svašta naučiš u međuvremenu. Prije 10 godina nisam znala puno toga što znam danas. Ali svaki sportaš ima svoj put, nauči različite lekcije, dok meni definitivno nije bilo dosadno.

Puno je više, kaže, naučila iz poraza nego iz pobjeda.

– Apsolutno puno više naučiš iz loših stvari. Kad sve ide dobro, onda se ne pitaš ništa, samo ideš, zato je ponekad korisno zapeti, naučiti neku lekciju koja će ti koristiti u budućnosti. Pritom se dobro i loše ne može odvojiti, to ide jedno s drugim.

Najbolje objašnjenje dala je usporedbom četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu 2017. s četvrtim mjestom na Olimpijskim igrama 2024. godine.

– Tamo u Londonu bila sam silno razočarana jer sam ostala bez medalje, dok sam u Parizu doživjela jedan od najljepših trenutaka svoje karijere. Znam da se kaže kako je u sportu najgore ostati na korak od postolja, ali sve ovisi o perspektivi. U Parizu sam bila jako sretna i zadovoljna zbog tog četvrtog mjesta jer sam uvijek željela da me mama i tata gledaju na OI-ju, a tamo mi se ta želja ostvarila. Uostalom, svi sportaši znaju koliko truda treba uložiti samo da dođeš do OI-ja, pogotovo da izboriš finale, ostvariš dobar rezultat.

Mirna, ispunjena i zadovoljna. Tako danas djeluje Sara Kolak. Više od toga jedna sportašica, jedna žena, ne može poželjeti. I zato smo sigurni da nije rekla ni približno sve u atletici, da u zreloj fazi svoje karijere može ispisati još jednu "filmsku priču" sličnu onoj iz Rija. A ta ostaje za sva vremena. Jednom olimpijska pobjednica – zauvijek olimpijska pobjednica.