Sjajna Sandra najboljim rezultatom izborila finale SP-a: ‘Nemam više PTSP...‘

Jubilarno 20. Svjetsko atletsko prvenstvo kojem je domaćin Tokio počelo je na sjajan način za Hrvatsku. Otvorila ga je naša najveća uzdanica Sandra Elkasević koja se prvim rezultatom kvalifikacija (66,72) plasirala u borbu za medalje u bacanja diska. Šteta je što dva sata kasnije svoje je mjesto u finalu nije izborila i naša druga predstavnica u istoj disciplini Marija Tolj koja je nakon dvije serije bila "unutra", o onda su je prebacile tri suparnice i Orebićanka je završila na 14. mjestu, jedno mjesto slabije nego prije četiri godine na Olimpijskim igrama na istom ovom stadionu, pišu Sportske novosti. Za Mariju je tako sezona završila, dok u nedjelju od 12.12 sati po hrvatskom vremenu (19.12 po lokalnom) motivirana i samouvjerena Sandra kreće po svoje šesto odličje sa svjetskih prvenstava.

Malo si je najbolja hrvatska atletičarka produžila radnu subotu jer je normu za finale (64,00 m), a pokazat će se i najbolji hitac cijelih kvalifikacija, bacila u drugom pokušaju. Prvi disk koji je službeno ispalila na ovom SP-u završio je u mreži, ali nije to Sandru nimalo uznemirilo.

- Ma i taj prvi hitac je izgledao dobro, ali su mi zatvorili vrata kao da će me ‘promaja‘ uhvatiti - uz smijeh je prepričavala Sandra u mix-zoni Japanskog nacionalnog stadiona, pišu Sportske novosti.

Kirill Kudryavtsev/Afp

Imala je ona dramatičnih kvalifikacija u karijeri, posebno su u sjećanju one s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru kada je imala dva neispravna hica u prva dva pokušaja, pa se izvukla u trećem i onda u finalu osvojila zlato. Tokijske kvalifikacije ipak nisu ispale ni blizu tako dramatične jer u drugoj je seriji hrvatska rekorderka i dvostruka olimpijska pobjednica potegnula vrhunski, onako kako zna, i njezin je disk uz glasan uzdah publike pao na 66,72 metra, tek nešto malo slabije od rezultata sezone koji je postavila na mitingu u Eugeneu u srpnju (66,97). Glasan krik odmah po izbačaju bio je jasan znak da je Sandra svjesna da ide daleko, uslijedio je naklon publici, pa zagrljaj sa zadovoljnim trenerom i suprugom Edisom. Finale je tu, a sada slijedi borba za medalju...

- Našla sam super tenisice za ovaj krug, odlično ‘gripaju‘, pa su me u prvoj seriji i zaustavile prije nego što su trebale i zabila sam disk u mrežu. Ali zato sam znala da drugi ide, samo sam trebala malo pričekati. Kažem, našla sam konačno tenisice koje mi odgovaraju, jer one moje u kojima inače treniram ništa ne drže na ovom krugu. Sjećam kad smo mi došli tu na Olimpijske igre 2021. godine, pokušali smo s 2-3 para, ali nema šanse, noge i ti se automatski stisneš. A ove sad toliko lijepe da moram paziti na njih, da me puste da odradim. Ali lako ću s njima, bolje neka se lijepe, nego da se skližu.

Taj drugi hitac, kad je uspostavila kontrolu nad tenisicama, otišao je jako daleko, ohrabrujuće uoči finala...

- Rekla sam vam da sam u dobroj formi. Osjećam stadion, i nemam više PTSP.

Ulazim u petak na stadion, pita ma Tausaga gdje je krug za disk, ja joj odgovaram "ne znam, imam PTSP, malo mi je u magli". Ali više ga nemam - našalila se Sandra, aludirajući na činjenicu da je na ovom istom mjestu prije četiri godine ostala bez medalje, završivši na četvrtom mjestu olimpijskog finala.

- Ništa, sad se idem u sobu odmoriti, pa u nedjelju što Bog da. Samo da bacim koliko vrijedim, a onda neka druge bace koliko hoće. Ja sam ovdje već sada napravila veliku stvar za sebe, ali mislim da mogu još dalje u finalu. Ipak je sam ovih 66,72 bacila ujutro.

Kvalifikacije su po lokalnom vremenu počela u 9 sati, tako da je ustajanje bilo vrlo rano.

- Da, sve cure iz prve grupe su išle na stadion bez doručka koji počinje u 6 sati, a mi smo morali biti u autobusu u 5.45. Ali kako je Trendžo (bivši trener Ivan Ivančić, op. a.) znao govoriti - vuk najbolje lovi kad je gladan.

Još smo se malo okrenuli nedjeljnom finalu. Pet odličja na svjetskim prvenstvima u povijesti je skupila samo Sandra, šestim bi još malo učvrstila svoj rekord.

- Mislim da mogu još u finalu. Samo da dođem s ovakvom koncentracijom, ovakvim fokusom, ovakvom željom i ovako dobrim osjećajem kao u kvalifikacijama. Ma znala sam i kad sam bacila prvi u mrežu da mogu daleko. Bilo je kao u Londonu 2017., norma je tada bila 63 metra, mogu sam lako ući u finale i onda bacim prvi u mrežu. Tako je bilo i sada, ali, nisam se pitala "ajme, što ću sad", nego sam razmišljala samo "sad moram čekati još 18 cura da opet dođem na red za bacanje". Super je da sam to riješila u drugoj seriji, mislim da mi je iskustvo tu pomoglo.

Svjesna je i Sandra da će bitka za medalju biti vrlo zahtjevna. Bivša svjetska prvakinja, Kineskinja Bin Feng, skrivala se više od dva mjeseca, pa onda već u prvom hicu kvalifikacija pokazala da je značajno podigla formu. Lakoćom je prebacila kvalifikacijsku normu već u prvoj seriji i sa 65,52 m postavila svoj najbolji rezultat sezone. U drugoj skupini normu su prebacile Nizozemka Jorinde van Klinken (66,39) i olimpijska pobjednica Valarie Allman (66,07) koja ulazi u borbu za medalje kao prva favoritkinja. Sandra u subotu ipak nije željela puno o konkurenciji...

- Super je konkurencija. Kineskinja se sakrila i sad je pokazala da je dobra, neke se možda nisu snašle, ali meni je super. Ja sam sretna i zadovoljna. Bacali sam jedan u mrežu, to je prvi dobar znak. Drugi dobar znak je da sam bacila desno unutar sektora. A treći? Treći je da se sad mogu odmoriti i to je to.

Uoči odlaska u Japan, Sandra nije bila sigurna hoće li i gdje moći trenirati prije službenog otvaranja stadiona, ali ruku su joj pružili Grci.

- Ovim putem zahvaljujem Grčkom atletskom savezu, oni su ovdje imali kamp i dozvolili su mi da bacam na njihovom stadionu. Pomogao nam je Georgi Pomaški, trener olimpijskog pobjednika u skoku u dalj Miltiadisa Tentogloua, on me spojio s njihovim bacačima i dobila sam termin u kojem oni nisu trenirali. Istina, bilo je to u podne, u zvizdan, ali ako smo to preživjeli, nema više što ne možemo. Glavno je bilo napraviti trening, da to nisam uspjela, odmah bi mi to bilo u glavi, javila bi se nervoza.

Strogi Japanci nisu dozvolili da se ulazi na stadion prije 9. rujna.

- Oni samo viču "sorry, sorry, no, sir, no sir". Jest, organizacija je stroga, što je u jednu ruku loše jer te malo nervira, ali ako uđeš u taj njihov mentalni sklop, ako prihvatiš da oni tako razmišljaju, onda je sve u redu. Ako kažu da autobus ide u 5.45, to nije ni 5.44, ni u 5.46. Tako da je zapravo dobro da se možeš na njih osloniti u nekim situacijama. I dobro je što na ovom prvenstvu sve zemlje imaju iste uvjete, nema privilegiranih. Kad smo došli, morali smo čekati sobu u hotelu do 15 sati, ali čekali su i Amerikanci, i Nijemci, i svi. I tako i treba biti, svima isto, pa kome opanci, kome obojci.