Vaterpolo, pa rukomet. Neuspjeh i uspjeh. Tako smo krenuli u ovu godinu. Međutim, u sjeni je ostao – futsal. Sport koji je konačno dobio “svojih 5 minuta”. Neki će reći... pomalo su futsal reprezentativci bili nepravedno zapostavljeni, jer rijetki su spominjali Mavrovićeve izabranike, ali po priči brončanih momaka s Eura, nije im to smetalo. Kako kažu, jednostavno u godinama prije nije bilo uspjeha.
- Ako ćete iskreno, mi nismo navikli ljude na medalje - jasno će Franco Jelovčić, kapetan hrvatske futsal reprezentacije, koji je dodao:
- Nadam se da smo ovom europskom broncom pokrenuli neki val dobrih rezultata, da nećemo stati na tome i da će ljudi početi više pratiti reprezentaciju. Iako, na klupskoj razini, ovo je najviše praćen dvoranski sport i na krilima tih utakmica u našoj ligi došli smo do ove medalje, jer nisu nam ovakve stvari strane – objasnio je Šibenčanin, član splitske Torcide Biberon.
’Kapetane, ostani’
Pod svjetlima javnosti ili bez njih, korak po korak gurala je Hrvatska na Europskom prvenstvu. Od Latvije do završnice u Sloveniji. Remiji s Francuskom i Gruzijom, pa pobjeda nad domaćinom Latvijom u skupini bili su dovoljni našima za plasman u četvrtfinale. Tamo je naše čekala Armenija, a uslijedila je velika pobjeda koja je samo nastavila navijačku euforiju koja trese Hrvatsku ovih dana. Bilo je glatkih 3:0 za povijesno polufinale protiv Španjolske.
Značilo je to prvu “kockastu” invaziju na Arenu Stožice u Ljubljani. I tada je nekoliko tisuća hrvatskih navijača pohrlilo na utakmicu unatoč radnom danu. Usprkos velikoj borbi i sjajnom otporu, dalje se nije moglo, slavila je Furija 2:1, momčad koja se na kraju okitila zlatom. Međutim, ostala je borba za broncu. I na kraju je sretno završila. Naravno, nakon drame šesteraca (11:10). Ništa bez strepnje do zadnjih sekunda, tako je to u nas na svim sportskim terenima.
Dosad je najveći uspjeh na velikim natjecanjima bilo četvrto mjesto na EP-u 2012. godine, a ovaj put je Hrvatska otišla korak dalje. Pamtit će se taj datum - 7. veljače 2026.
Jedan od onih koji je prošao dvije borbe za broncu je upravo 34-godišnji Jelovčić, koji je prije početka Eura najavio oproštaj od najdražeg mu dresa. Međutim, dojma smo, ne samo mi, već i izbornik te navijači da Jelovčić još može puno pomoći ovoj generaciji u stanju u kakvom je sada. Pokazao je to i u Ljubljani, s titulom najboljeg igrača susreta.
- Odigrao je briljantno. Jasno je dao do znanja koliko je jak nakon što je promašio penal protiv Gruzije u drugom kolu. Jako sam zahvalan za njega – rekao je izbornik Marinko Mavrović pa otkrio kako su mu posljednje minute bile gotovo infarktne:
- Kad smo nakon vodstva od dva razlike izgubili tu prednost, tražio sam defibrilator, haha... Zamislite da smo izgubili, pa to bi bila katastrofa. Ali nismo gubili glave, skupili smo se, dogodilo se to, ipak smo ljudi od krvi i mesa. Tu je i kapetan odradio svoje. Nismo ni odredili tko će pucati penale. Nismo odredili ništa, ali najgluplje je vježbati. Nije isto kad nemaš onaj pritisak. Drago mi je da je Franco preuzeo odgovornost i stvarno ga je zabio. U biti, svi su bili nevjerojatno sigurni.
Od Mavrovića preko suigrača i navijača s natpisom: “Kapetane, ostani”, nema tko ga ne nagovara da još malo produži vjernost “kockastom” dresu.
- Rekao sam momcima da ću još malo razmisliti, jer me sve ovo iznenadilo, nisam očekivao da će me tako pritisnuti. Ovo bi sada bio izlazak baš na velika vrata, zato stvarno moram dobro razmisliti o toj odluci - za kraj će kapetan, koji je tako otkrio da mu ovo možda i ipak nije zadnja predstava u hrvatskom dresu?
Javili se Vatreni
Skromni, pristojni i simpatični su ovi reprezentativci. A s mišljenjem kapetana s početka priče slaže se i Antonio Sekulić. Strijelac prvog pogotka za Hrvatsku u borbi za broncu te asistent kod drugog.
- Za naš sport je ovo bilo jako bitno. Dobili smo puno podrške i preko poruka, Mario Mandžukić mi je poslao čestitku. Stigle su podrške od Livakovića, Modrića, Budimira... Europsko prvenstvo je krenulo otprilike u sličnom terminu kao i rukometašima i vaterpolistima, sportašima koji su donijeli toliko medalja za Hrvatsku. Možemo se samo ugledati na njih. Čestitam im, pogotovo rukometašima, što su izvukli... Pratili smo svaku utakmicu, grizli smo nokte, kako se kaže. Zaslužili su taj doček, kako su igrali za Hrvatsku, mogu nam biti samo primjer – sa smiješkom je dodao igrač Osijek Kandita.
Na pitanja oko dočeka, svi naši brončani reprezentativci pomalo su ostali iznenađeni. Uglavnom su odgovori išli u smjeru: “Bilo bi lijepo, ali ne očekujemo ništa. Mi smo presretni i s medaljom.”
Situacije oko prijema i raznih slavlja mijenjaju se iz sata u sat. Ono što je jedino sigurno je kako su Mavrovićevi izabranici pošteno proslavili povijesnu medalju. Fešta je krenula već u dvorani uz oko sedam tisuća hrvatskih navijača koji su okupirali Arenu Stožice. Zatim se pjesma nastavila u svlačionici, pa u restoranu u Ljubljani, gdje su igrači i stožer imali organiziranu zajedničku proslavu.
Nadamo se kako ovaj uspjeh nije tek izuzetak, već najava boljih dana koji dolaze za hrvatski futsal.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....