Zašto Hrvatske nema na Svjetskom prvenstvu!? ‘Od Rijeke do Dubrovnika samo tri kluba, djeca su zaluđena nogometom‘

Daleko od Europe, s vremenskom razlikom plus šest, na Filipinima se igra Svjetsko prvenstvo u jednom od najpopularnijih i najraširenijih sportova na svijetu. Niti je nogomet, niti košarka, već... odbojka!

Ženski turnir je završen, zlatne su Talijanke, koje su u finalu pobijedile Tursku, a broncu su kući ponijele Brazilke. Muškarci još nisu završili svoju borbu, stigli su do četvrtfinala i što se tiče konkurencije u ‘jačem spolu‘, ovo je jedan od najluđih mundijala do sada.

No, prije nego krenemo raspetljavati priču zašto, kako, tko je ispao, a tko ostao te gdje je u cijeloj priči Hrvatska, vjerujemo da možda nekima dugujemo pojašnjenje o ovom opisu odbojke kao najpopularnijeg i najraširenijeg sporta na svijetu.

Za one koji su neko vrijeme proveli u dvorani, s loptom, uz mrežu, ili pak još uvijek igraju, znamo da ovaj podatak nije nepoznat. Međutim, možda ima onih čitatelja koji smatraju da smo pretjerali.

Nismo. Nema kutka svijeta gdje se ovaj sport ne igra, na olimpijskim igrama, ako niste dovoljno brzi, teško ćete upecati kartu za neku od utakmica, a prema podacima FIBV-e odbojka broji preko 220 milijuna registriranih igrača odnosno igračica te 222 države s nacionalnim savezima.

Da usporedimo to s nogometom, FIFA piše da nogomet igra oko 240 milijuna ljudi, a registrirano je 205 država s nacionalnim savezima. Eto, brojke ne lažu. Samo ponekad je ovo neshvatljivo publici u Hrvatskoj, jer obično neki sport gledamo kroz prizmu vlastitih reprezentacija, a činjenica je da odbojka ne živi baš slavne dane u Lijepoj Našoj.

Kad je ovaj sport u pitanju, za sada nas nema na mapi, pa tako ženska, kao i muške reprezentacija nisu otputovale na Filipine.

No, to ne znači da nemamo o čemu razgovarati, posebno kad je ‘s druge strane‘ Ivan Rančić. Jedno je od najvažnijih imena hrvatske odbojke, iako ga rijetko čujemo u medijima – radije pušta da rezultati govore umjesto njega. Već 15 godina vodi kaštelanski klub, OK Ribola Kaštela, s kojim je osvojio deset trofeja (sedam naslova prvaka i tri Kupa), a bio je i izbornik muške reprezentacije koju je 2018. odveo do povijesnog zlata u Srebrnoj europskoj ligi.

- Nikad luđe Svjetsko prvenstvo! - počeo je Ivan Rančić pa objasnio:

- U drugoj fazi neće biti dvostrukog olimpijskog pobjednika Francuske, nema Brazila koji je na posljednjih šest prvenstava uzimao medalju. Ispali su Japan i Kuba, a prošli dalje Finska, Češka i Belgija, koji su napravili fantastične rezultate plasmanom dalje. Srbija se digla kad nitko nije očekivao, iako su ispali u osmini finala protiv Irana, a Slovenija je izbacila Njemačku, ali također ispala, od Amerikanaca. Među 16 najboljih, bilo je čak 11 europskih reprezentacija.

Puno Europljana na SP-u, tu su i susjedi: Srbi i Slovenci, a gdje je Hrvatska na toj mapi?

- Kompleksno pitanje. Odbojka je jedna od najkonkurentnijih sportova. Pogledajte sve te zemlje; Kuba, Kina, Iran, uz mnoge europske. A Hrvatska? Nemamo veliku bazu igrača, to je najveći problem.

Premali interes među muškom populacijom u odnosu na ostale sportove s loptom?

- Svakako. Puno više dječaka trenira rukomet ili košarku, a s nogometom uopće ne trebamo uspoređivati. Mi (Kaštela, op.a.) smo sedam puta bili prvaci Hrvatske, ali nemamo odakle crpiti igrače. Nema klubova u Dubrovniku, Šibeniku, Makarskoj... Dosta apsurdno da od Rijeke do Dubrovnika imamo samo tri kluba. Kaštela, Split i Zadar.

Istina, jako apsurdno, s obzirom na fizičke predispozicije ovog kraja Hrvatske za sport općenito, posebno odbojku. Često spominjemo i infrastrukturu, koja je blago rečeno loša, ali Rančić naglašava kako je nedostatak dvorana, čak i manji problem u odnosu na nedostatak klubova.

- Zagrebačka Mladost, koja ima svoju dvoranu, je gomilu igrača dovela iz Kaštela. Opet ne stvaraju svoje. Nama jednostavno trebaju klubovi iz Sinja, Dubrovnika, Šibenika i dalje. Da imamo desetak klubova po stotinjak djece, to je već baza od 1000 igrača, što je odlično.

Dugo se nije dogodio ni igrač europske klase.

- Mislim da je najbolja generacija, kad pričamo o reprezentaciji i zadnjih dvadesetak godina bila ona: Omrčen, Čošković, Krnić, Kovačević... Ta ekipa da je imala dobru logistiku i podršku, kakvu sada Savez danas ima, sigurno bi se borili za neku od medalja. To je strašna stvar. Tada su bili konkurentni protiv Talijana, čak i Rusa.

Naravno, uspjesi bilo koje reprezentacije utječu na upis djece u tom sportu. Primjerice, nakon ovogodišnjeg srebra rukometaša na SP-u, mnogi rukometni klubovi su nam potvrdili povećani interes, a slično je i s vaterpolom koji gotovo svake godine donese neku od medalja. Nogomet s druge strane ni ne treba takvu promociju, a opet je čini.

- Djeca su zaluđena nogometom. Kad radimo animacije djece, od njih deset, sedam trenira nogomet. Nakon toga ide košarka, rukomet pa tek onda odbojka.

Takvo je stanje kod dječaka i odbojke. Međutim, kod ‘ljepšeg spola‘ je potpuno druga priča.

- Kad govorimo o ženama, odbojka je broj jedan i to je jedna paradigma, jer nevjerojatno je da na takvu veliku masovnost nema dovoljno dobrih djevojaka. Od desetak tisuća registriranih igrača i igračica u Hrvatskoj, osam tisuća je žena, a tek oko dvije tisuće muškaraca. Nevjerojatno je da od velike baze, što se žena tiče, ne možemo ostvariti dobre rezultate s reprezentacijom. Sustav nije dobro sređen.

Što mislite pod sustav?

- Škola, fakultet i profesionalni sport. Ne možete vi svoje dijete opredijeliti da se s 18 godina bave samo odbojkom, treba im se omogućiti da imaju puno bolje uvjete za studiranja i igranje, jer velik je odljev igračica baš u tom razdoblju. A problem je naravno i struka, previše je slučajnih trenera. Nedovoljno je onih koji idu na fakultet s ciljem da postanu trener odbojke. Naravno da ne krivim takve ljude, već je stanje takvo pa većina mora raditi neki posao ‘od 8 do 4‘, što se kaže, a usputno trenirati određenu ekipu.

Spomenuo je ovo Rančić, jer je i sam bio u takvoj situaciji.

- Radio sam kao trener u klubu, bio izbornik muške reprezentacije i predavao na fakultetu. Tri posla, a nije mi palo na pamet da dam otkaz na fakultetu, jer ne možete normalno živjeti od trenerske plaće i tu vidim problem. Međutim, ima i pozitivnih stvari, jer nevjerojatno je koliko je Savez napredovao i koliko je uloženog novca. Pet puta mu je veći proračun, sve klubove plaćaju, na nečemu se radi i to su ogromni pomaci, ali i klubovi moraju raditi dobro unutar svoje sredine.

Još jedna od stvari koje nedostaju u Hrvatskoj, osim infrastrukture i trenera su regionalna okupljanja.

- Bilo bi idealno kad bi se svaki mjesec okupili najbolji igrači i igračice iz Dalmacije, isto tako u Zagrebu i Slavoniji. Da se onda iz tih baza odrede najboljih pet, šest koji će biti konkurentni i za reprezentaciju. Međutim, opet ovdje moramo spomenuti i škole, koje bi trebale biti otvorenije prema sportašima – zaključio je Ivan Rančić.

Mušku odbojku u Hrvatskoj treba omasoviti, a žensku ‘filtrirati‘, struku ojačati... Sve su to projekti koji traže vremena. Međutim, nadu daje činjenica kako Hrvatski odbojkaški savez radi primjetno bolje, trud je vidljiv, ali nije lako plivati u moru s većim ribama. Nije lako doći na svjetsku scenu u sportu koji je ‘broj 1‘ pa gotovo u svakoj zemlji, što se tiče ženskog spola, a kod muškaraca, nemjerljivo popularniji u odnosu na Hrvatsku.

No, neumorno se radi i traže se rješenja. Srećom, zaljubljenika u ovaj prekrasni sport još ima.