Drama u obitelji najuspješnijeg predsjednika: ‘Hvala Bogu, moj Josip je preživio, spašen je‘

Sa Željkom Kavranom me vežu naša najbolja rukometna vremena. Kad je generacija Balić-Metličić s Lino Červarom na čelu zajedno s Francuzima harala svijetom i osvojila hrpu medalja. Zlatno doba hrvatskog rukometa.

Bilo je uspjeha i prije i poslije toga, no nedvojbeno je Željko Kavran najuspješniji predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza u povijesti i kao takav će biti zauvijek upisan u knjige i spomenare našeg trofejnog sporta.

Kavran je vladao hrvatskim rukometom od 1995. do 2008. godine, u tom razdoblju proslavili smo i oba olimpijska zlata, u Atlanti (1996.) i Ateni (2004.). Najveći uspjesi imaju njegov potpis.

To ”vladao” ipak moram označiti navodnicima, jest da je na toj funkciji bio punih 14 godina, ali uz sebe je u Savezu imao jaki tim predvođen Zoranom Gopcem, mnogi će reći pravim vladarom hrvatskog rukometa, onda i sada.

Kavran i Gobac, ili kako je Mario Garber jednom na stranicama Slobodne, u stilu Roberta Pauletića, genijalno sročio ”Gavran i Kobac”, samo zamijenivši prva slova njihovih prezimena.

Prošlo je desetak godina, možda i koja više. I, moram priznati, nestao mi je iz vidokruga. Znate kako je, život nas razbaca na sve strane. Željko se povukao iz rukometa 2014. godine, nije više bio predsjednik svog kluba Pipo IPC, a i moje novinarstvo se jednim dijelom odmaknulo od rukometa. Svatko na svoju stranu.

Ali, kako to već obično biva, život nas vrti u krug i često vraća na iste ljude. Pa je i mene vratio Željku Kavranu prošlog vikenda.

Nedjeljna večer, rukometašice Sinja dobile su Koku, ostat će Sinjanke u prvoj ligi, neka, bravo cure, a ja iza utakmice u Papillona na piću sa Sinišom Rudićem, delegatom susreta.

Rudić, u svijetu rukometa svima poznati Bubi, bio je s Antom Josićem najbolji par rukometnih sudaca na svijetu, sudio sva velika finala, danas je delegat.

I u toj priči u sinjskom kafiću nekako smo došli i do Željka Kavrana i Josipa Borkovića. Kaže meni Bubi da se Kavran vratio u rukomet, da je predsjednik prvoligaša Čakovca i da je njegov posinak Josip trener u klubu.

Pričali smo ne znajući da se u isto vrijeme na utakmici u Kutini događa nešto strašno, da će vijest o Borkoviću sat poslije postati udarna u svim medijima.

”Drama na utakmici u Hrvatskoj: borili se za život trenera, hitno je operiran: ‘Spasili su ga! Ugrađena su tri stenta‘

”Dramatične scene uz teren obilježile su rukometnu utakmicu u Ligi za ostanak prvog razreda hrvatskog rukometa.”

Itd, itd...

Tijekom utakmice protiv domaće Moslavine iznenada je pozlilo treneru Čakovca Josipu Borkoviću, bol u prsima bila je alarm o kakvoj se opasnosti radi. U hitnom roku prebačen je u ambulantu, napravljene su preliminarne pretrage, a pribrana liječnica shvatila je da je situacija alarmantna, te je zatražila hitan transport pacijenta u zagrebački KBC Sestre milosrdnice.

– Svaka čast toj liječnici, spasila je našem treneru život. On je u Zagrebu podvrgnut dodatnim detaljnijim pretragama te su mu po kratkom postupku ugradili tri stenta. Stanje mu se stabiliziralo zahvaljujući pravodobnoj intervenciji. Nalazi se i dalje na kardiološkom odjelu i uspješno se oporavlja – referirao je Kavran tu večer.

I svi su to prenijeli i objavili kao izjavu predsjednika kluba. No, ono što je prošlo ispod radara, a što priči daje dodatnu težinu jest činjenica da je predsjednik Željko Kavran treneru Josipu Borkoviću očuh.

Josip je njegov posinak, nekada i sam vrsni igrač tog kluba. Sad vam je jasno kakva je ovo drama bila i za obitelj, ne samo za klub. Emocije su zajebane, stara je Buklina.

I evo nas opet, nakon toliko godina. Moralo se dogoditi to s Josipom da bi se vratili jedan drugome u život.

Željko, kako smo?

- Dobro. S obzirom na moje godine... dobro.

Nisu to strašne godine ako se dobro držite.

- 74. Ali, zdravlje još služi, hvala Bogu.

Kako je Josip?

- Sad je dobro.

Što se točno dogodilo?

- Infarkt. Cijela priča bila je jako opasna jer Kutina nema bolnicu, a ni Sisak kardiologiju, bila je utrka s vremenom do Zagreba. Čovjek je vozio 140-150 na sat da stignu na vrijeme, do bolnice Sestara Milosrdnica u Vinogradskoj. Svi su sve napravili vrhunski, tri stenta su mu ugradili, bilo je začepljenje krvnih žila.

Stres broji sve više žrtava, trenera pogotovo.

- Ovo je već četvrti slučaj s rukometnim trenerima u godinu dana. Slavko Goluža se vratio, Zlatko Canjuga više nije na klupi, sad ovo s mojim Josipom... I još je jednog trenera strefilo u trećoj ligi. Preveliki je stres, pritisak, treba ući u ligu, treba ostati u ligi, treba ovo, treba ono, a nema se novca. Savez i reprezentacija su zbrinuti, ali do klubova ne dolazi ništa.

Na čelu Saveza bili ste do 2008., a na čelu Pipa IPC do 2014. godine. Što ste radili nakon toga, nestali ste nam?

- Bavio sam se svojim poslom, imam informatičku firmu. U sportu samo kao gledatelj.

Što vas je motiviralo da se vratite u rukomet, u klub?

- Rukometni Čakovec ima tradiciju. Dok sam bio predsjednik kluba sedam puta smo igrali u Europi, čak u četvrtfinalu Europske lige. Jednom smo izgubili od Lemga, drugi put od Koldinga, a to su velikani europskog rukometa.

S vašim odlaskom otišli su i dobri rezultati.

- Pali su potpuno, iz Premijer lige u četiri godine potonuli u zadnju, četvrtu ligu. Na dno. I onda su se okupili ovi dečki koji danas vode klub, preuzeli ga u zadnjoj ligi i u četiri godine vratili natrag u Premijer ligu. Dečki se trude, zvali su me da im pomognem.

Jeste li zadovoljni ovom sezonom, bili ste prvi u Ligi za ostanak, sedmi ukupno?

- Prvu godinu otkako sam se vratio u klub ušli smo u Premijer ligu. I odmah prvu sezonu izborili Ligu za prvaka, bili četvrti, s Bernom igrali kvalifikacije za Europu. Ove godine nam je falio bod, jakima smo uzeli bodove, ali smo pali na slabijima.

Sesvete ispred Nexea, a Nexe umalo izbacilo slavni Kiel?

- Sesvete su klub koji posebno cijenim jer jako dobro radi s mladima.

Najuspješniji ste predsjednik Saveza ikada. Smatrate li da smo nakon vas mogli imati više uspjeha?

- Nismo izvukli dovoljno od generacije koju smo imali. Mogli smo uzeti još tri-četiri medalje, ali i to što smo uzeli je puno i čudo. Kad Šveđani ili Danci imaju takvu generaciju onda u deset godina sve uzmu.

Koji je razlog tomu?

- Tada smo imali jako dobru bazu igrača, više od deset medalja uzeli smo u mlađim dobnim uzrastima. Sada smo tu pali, ne možemo niti među osam.

Znači, problem je u radu s mladima.

- Olimpijsko zlato u Atlanti osvojili smo s igračima koji su rukometno stvoreni u bivšoj državi. Mi smo tada uveli novi sustav rada s mladima, kadetsku ligu na razini cijele Hrvatske i ona je bila pun pogodak. U osam godina stvorili smo Džombu, Balića, Metličića, Sulića, Lackovića, svi su prošli kadetsku ligu, to je nevjerojatan rezultat. No, tu smo sad u problemu, na žalost, postalo je normalno da smo u mlađim uzrastima na 17. mjestu.

I da nas Farski otoci pobijede.

- Proputovao sam cijeli svijet, sportom i poslovno, još mi je jedina želja vidjeti te Farske otoke. Ti ljudi, njih 55.000, to je pola Međimurja, stvaraju vrhunske igrače i u rukometu i u nogometu. Nekada su drugi učili od nas, na žalost, mi danas moramo učiti od drugih.

Ja u svom gradu Splitu imam pravi primjer, klub koji je dao Balića, Metličića, Vukovića i druge sad je u trećoj ligi.

- To je sramota. Sramota! I da se Zamet i Osijek bore da ostanu u ligi... A oni su hranili i dalje hrane reprezentaciju.

I tu smo razgovor priveli kraju. Barem ovaj službeni dio, za Slobodnu. Pa smo nastavili uz isključen diktafon. Nakupilo se toga u ovih skoro 15 godina, imali smo o čemu pričati. Život nas sve vrti u krug, pa se u tom vrtuljku još jednom zajedno vrtimo Kavran, ja i rukomet.